U potrazi za diskursom – Razgovor s Hrvojem Njirićem

Nakon niza velikih imena internacionalne arhitekture, poznatoj američkoj školi M.I.T.-a (Massachusetts Institute of Technology), danas jednoj od najboljih na svijetu, kao gostujući profesor pridružio se i zagrebački arhitekt Hrvoje Njirić, što je bio povod razgovoru održanom tokom više sesija u američkom Kembridžu.

Za početak, kako je došlo do Vaše suradnje s MIT-om?

To je rezultat networkinga – umreženosti i poznanstva s arhitektima širom svijeta. Na žiriranju za Holcim Award u Zürichu upoznao sam Antona Garcia-Abrila, inače profesora ovdje na MIT-u, pa je taj susret u kombinaciji s preporukom arhitekta Nadera Tehranija (donedavnog dekana arhitekture na MIT-u) doveo do poziva u Kembridž. Budući da na splitskom fakultetu upravo koristim slobodnu studijsku godinu (sabbatical), to se dobro poklopilo.

Što je tema radionice koju držite u Kembridžu?

Na MIT-u su oduševljeni Splitom, htjeli su da radimo projekt u Dioklecijanovoj palači. S obzirom da je poziv uslijedio u zadnji čas, nismo se uspjeli logistički dovoljno dobro pripremiti za studentsko putovanje u Hrvatsku. Bez obilaska lokacije činilo mi se suviše površnim da projektiraju prema slici i klišejima, jer Split je puno slojevitiji od svođenja na rimski stratum. Zato sam se odlučio za drugu temu: kolektivno stanovanje u Marfi (Texas). Ondje je dom kolekcije Donalda Judda i dvije njegove fondacije, a jedna od njih je raspisala stvarni natječaj koji smo usvojili kao naš zadatak. Uz temu stanovanja (o čemu studenti u Americi generalno malo uče), tu je i veza s konceptualnom umjetnošću. Na kraju će biti zanimljivo vidjeti kako su studenti povezali te elemente s teksaškom svakodnevicom, a naravno i usporediti njihove radove s rezultatima natječaja.

Koliko namjeravate ostati na MIT-u?

Za sada ovu godinu, ali ostaje otvorenim da, ako bude obostranog interesa, u narednom periodu stvarno napravimo i taj splitski projekt. To bi bila značajna stvar i za našu školu arhitekture u Splitu na kojoj već sedam godina predajem.

Hrvoje Njirić je jedan od najtalentiranijih hrvatskih arhitekata još od mladih dana kada u 90-ima osvaja brojne natječaje, a u novije vrijeme i velike zagrebačke projekte poput stadiona, u medijima kolokvijalno nazvanog Plavi vulkan na Kajzerici (2008) i sveučilišnog kampusa Borongaj (2010). Afirmaciju na međunarodnoj sceni postigao je osebujnom arhitekturom koju prate elaborirani narativ i estetika nalik nizozemskoj modernističkoj tradiciji (s vidljivim utjecajem ureda OMA), a njegova internacionalna reputacija potvrđena je monografskim brojevima uglednih časopisa El Croquis (2003) i 2G (2011). Rođen je u Zagrebu 1960, gdje je 1986. diplomirao arhitekturu. Vodio je ured njiric+njiric (s Helenom Njirić, 1990-2001), potom osniva samostalni biro njiric+  arhitekti. Često je pozivani kritičar na inozemnim fakultetima, a kao gostujući profesor djelovao je na studiju arhitekture u Grazu (1998), Ljubljani (2000, 2010), Ferrari (2000), Aarhusu (2005), Trstu (2006), Madridu (2008-2013); držao je i The Frank Gehry Chair na University of Toronto (2012/13). Redoviti je profesor na TU Graz (2000-2005), a potom na GAF Split (od 2007. do danas). Sudjelovao je na natječajima diljem Europe, no realizirani projekti ponajviše su oni zagrebački gdje se bavio temama stanovanja (Gračani, 2006; Markuševac 2007) i javnim programima (npr. dječji vrtić MB u Dubravi, 2008). Dobio je nagradu 35. Zagreb Salona za realizaciju, te godišnju nagradu Viktor Kovačić (obje 2000), prve nagrade 38. i 41. ZS-a (2003, 2006), Piranesi Award i nagradu UHA-e Drago Galić (2007), te mnoga druga priznanja.

Hrvoje Njirić je jedan od najtalentiranijih hrvatskih arhitekata još od mladih dana kada u 90-ima osvaja brojne natječaje, a u novije vrijeme i velike zagrebačke projekte poput stadiona, u medijima kolokvijalno nazvanog Plavi vulkan na Kajzerici (2008) i sveučilišnog kampusa Borongaj (2010). Afirmaciju na međunarodnoj sceni postigao je osebujnom arhitekturom koju prate elaborirani narativ i estetika nalik nizozemskoj modernističkoj tradiciji (s vidljivim utjecajem ureda OMA), a njegova internacionalna reputacija potvrđena je monografskim brojevima uglednih časopisa El Croquis (2003) i 2G (2011). Rođen je u Zagrebu 1960, gdje je 1986. diplomirao arhitekturu. Vodio je ured njiric+njiric (s Helenom Njirić, 1990-2001), potom osniva samostalni biro njiric+ arhitekti. Često je pozivani kritičar na inozemnim fakultetima, a kao gostujući profesor djelovao je na studiju arhitekture u Grazu (1998), Ljubljani (2000, 2010), Ferrari (2000), Aarhusu (2005), Trstu (2006), Madridu (2008-2013); držao je i The Frank Gehry Chair na University of Toronto (2012/13). Redoviti je profesor na TU Graz (2000-2005), a potom na GAF Split (od 2007. do danas).
Sudjelovao je na natječajima diljem Europe, no realizirani projekti ponajviše su oni zagrebački gdje se bavio temama stanovanja (Gračani, 2006; Markuševac 2007) i javnim programima (npr. dječji vrtić MB u Dubravi, 2008). Dobio je nagradu 35. Zagreb Salona za realizaciju, te godišnju nagradu Viktor Kovačić (obje 2000), prve nagrade 38. i 41. ZS-a (2003, 2006), Piranesi Award i nagradu UHA-e Drago Galić (2007), te mnoga druga priznanja.


Na susjednom Harvardu Slovenci Špela Videčnik i Rok Oman su gostujući profesori projektiranja. Svoju su grupu odveli u Ljubljanu, pokazali im Bled, a imaju još i ‘parcelu’ na Aljasci.

Da, njihov zadatak je planinska koliba. Špela se trudi, ona je jedna nevjerojatna arhitektica, a Rok isto tako. Interesantno je da su u svom semestralnom zadatku naglasak stavili na inženjersku komponentu. Ako malo pogledate hrvatsku situaciju, lako ćete opaziti pomanjkanje tektonskog pristupa. Mi ne «proizvodimo» kompetentne arhitekte-inženjere, iako je prije Bolonjskih reformi upravo tako glasila naša titula – diplomirani inženjer. Gotovo nitko, a tu uključujem i sebe, ne barata suvereno konstrukcijom. U Hrvatskoj je problem i pomanjkanje inženjera za održivo projektiranje. Imamo sreću da naš ured u toj domeni dobro surađuje s jednom stranom tvrtkom. S njima radimo od natječaja za kampus Borongaj na kojem smo pobijedili upravo zbog dobro obrađenog sustainability aspekta.

U jednom ranijem intervjuu istaknuli ste da naša arhitektura internacionalno uopće ne kotira. Što je danas potrebno za uspješnu međunarodnu karijeru arhitekta?

Da, nažalost nitko od Hrvata nije stvarno prisutan na međunarodnoj sceni. Uvijek sam smatrao da treba napraviti nešto o čemu se može suvislo govoriti u internacionalnom kontekstu, da to ima neku općevažeću zanimljivost. Pitam se – da imam predavanje, primjerice u Singapuru, što bih o tom i tom projektu tamo rekao, kako bih mogao pobuditi interes? Tri aspekta su bitna za međunarodni iskorak – networking, sreća i kvaliteta, upravo tim redoslijedom.

Ali zašto to u Hrvatskoj ne funkcionira?

Mislim da se ne trudimo dovoljno. Kvaliteta, iako treća po rangu važnosti, nastaje kao plod fanatičnog i kontuinuiranog rada te odricanja. Malo tko je na to spreman.

Kako to da unatoč međunarodnim uspjesima i brojnim profesurama diljem svijeta još niste postali nastavnik na zagrebačkoj arhitekturi?

Dok sam bio mlađi, imao sam ambiciju ‘vratiti se’ u Zagreb gdje sam studirao (i gdje cijeli život radim), ali nije bilo stvarnog interesa, nema ga niti danas. Moje sudjelovanje na zagrebačkom fakultetu svodi se tek na sporadična gostovanja na završnim prezentacijama.

U kontekstu prethodnog pitanja, neobično je i da u Zagrebu još nemate ‘velike realizacije’, a dobili ste kampus, stadion,… gotovo sve bitne gradske natječaje?

Te sam natječaje radio s velikim zadovoljstvom, to je dug prema sredini u kojoj djelujem i gdje se osjećam obveznim nešto reći, bez ambicije da nužno trebam dobiti nagradu. Ali nije problem samo u Zagrebu – zastali su nam i projekti u Splitu, Zadru, Rijeci… Ipak ne mogu reći da sam digao ruke, pa čak ni glede zagrebačkog stadiona ili Kampusa koji je momentalno žrtva promjene rukovodstva na Sveučilištu. Predlagao sam prorektoru Baletiću da nas angažira kao tim koji će dugoročno pratiti implementaciju tog projekta, ali to se nije dogodilo.

Gradski stadion na Kajzerici – Plavi vulkan, natječajni projekt, Zagreb, 2008.

Gradski stadion na Kajzerici – Plavi vulkan, natječajni projekt, Zagreb, 2008.


Oštra polemika vodi se o novoj Muzičkoj akademiji, što Vi mislite o tome slučaju?

Da sam malo mlađi, ispričao bih vam što je sve pošlo u krivo na tom natječaju i u čemu je sve arhitekt pogriješio… Mislio sam da je govoriti argumentirano i otvoreno naša obveza i javni interes, ali sve što zauzvrat u Hrvatskoj dobijete jest etiketa buntovnika. Zato to više ne radim.

Zašto je tema postmoderne u hrvatskoj arhitekturi još uvijek svojevrsni nevalorizirani tabu?

Sebe smatram postmodernim đakom jer sam studirao u vrijeme najžešće postmoderne. Ako je nešto vrijedno izašlo iz tog obrazovanja, to je respekt prema povijesti, prema referentnosti. Sjećam se da je tih godina mladi ‘scholar’ Nikola Polak, vraćajući se iz Amerike, donio sintagmu ‘kritička distorzija reference’. Nama mladima, željnima novih znanja, to je zvučalo vrlo intrigantno. S knjigom Complexity and Contradiction pod rukom, uputio sam se u Rim, koristeći Venturija kao travel guide. Pokušao sam proniknuti u sve te devijacije, posebnosti o kojima on u knjizi govori.

Dječji vrtić Medo Brundo u Dubravi, realizacija, Zagreb, 2009.

Dječji vrtić Medo Brundo u Dubravi, realizacija, Zagreb, 2009.


U vašim radovima čita se utjecaj OMA-e, kakve reference povlačite iz njihova pristupa projektiranju? To pitam i zbog narativa koji koristite pri opisu projekata, gdje je sve vrlo elaborirano.

U nekoliko navrata sam dobivao takve komentare. Jednom sam održao sam predavanje na sveučilištu u kineskom Nanjingu, poslije čega mi je prišao jedan mali Kinez i kaže: „Samo sam Koolhaasa čuo da ovako govori“. Zahvalio sam mu, ali nisam tome pridao neku posebnu važnost. Poslije se ispostavilo da je to bio Ai Weiwei! Više puta su me pitali jesam li studirao u Nizozemskoj ili eventualno radio za OMA-u. Ti utjecaji su u mom radu očiti, a sve u biti proizlazi iz okruženja zagrebačke škole koja je uvijek naginjala holandskom duhu. Rotterdam je po urbanizaciji i po nekim karizmatičnim figurama koje su ondje djelovale 50-ih i 60-ih sličan Zagrebu i zagrebačkoj sceni. Koolhaasovi projekti poput La Vilette ili pak s kraja 80-tih – Zeebrugge terminal, Très Grande Bibliothèque Paris i ZKM Karlsruhe ključni su radovi koji su inspirirali cijelu tadašnju mladu generaciju. Na tim primjerima sam polako saznavao značenje pojma arhitektonskog diskursa… U općoj poplavi površnosti čini se da danas tome nitko ne pridaje važnosti.

Kako funkcionira Vaš biro, tko daje ideje, kako suradujete s drugim ljudima? Nadgledate li projekt i samo dajete komentare ili i vi crtate…?

Ured je od svog osnutka prošao razne faze, veličine i raspoloženja. Suviše je ljudi samo prošlo, a premalo ih je ostalo. Što je posla manje, utoliko više obveza morate preuzeti sami. Ured je liberalan i otvoren onoliko koliko su njegovi članovi spremni preuzeti opterećenja i odgovornosti.

Zapravo me zanima da li Vi poput starhitekata samo napravite skicu, postavite ideju, a onda netko to razrađuje…?

Ne radi se o skici, nego o sustavu ključnih riječi i pitanja. Ja i studente pokušavam podučiti da je nekoliko dobro postavljenih pitanja možda najvažnija dionica projekta, pri čemu odgovori mogu varirati zavisno od namjene projekta, kulturnog kruga za koji radimo, investitorskog profila itd. Ako se teza dobro artikulira, onda je provedba od sekundarnog značaja i čini tek logičnu posljedicu inicijalnih postavki.

Rade li hrvatski arhitekti dovoljno na istraživanju nove arhitekture u području turizma?

Hotel Lone i hostel ‘Studija Up‘ su jedini noviji primjeri koji su vrijedni spomena. Kroz nekoliko vlastitih projekata te tipologije (hotel Superdalmacija na Čiovu i hotel Mandalina u Šibeniku) naslutio sam da je turizam dvosmjerni proces intenzivne razmjene materijalnih i nematerijalnih dobara, a mnoga od njih proizlaze upravo iz tzv. ukorijenjene kulture. Na tome bi vrijedilo uznastojati.

Umjetnička galerija Akademije likovnih umjetnosti – AluArt Forum, natječajni projekt, Zagreb, 2014.

Umjetnička galerija Akademije likovnih umjetnosti – AluArt Forum, natječajni projekt, Zagreb, 2014.


Spomenuli ste da je glavni problem naše arhitektonske prakse nefunkcioniranje Komore. A koja je u tome kontekstu današnja uloga Udruženja hrvatskih arhitekata i DAZ-a?

Komora se bavi stvarima koje sasvim ne razumijem. Nije se smjelo dopustiti da nas birokrati iz Ministarstva graditeljstva zaskoče s novim Zakonom o građenju. Što se tiče UHA-e, ona je pala na najniže grane, pa je za svaki sljedeći izbor rukovodstva sve manje zainteresiranih. To se pokazalo i na nedavnom natječaju za projekt AluArtForum u Ilici gdje su UHA i DAZ kumovali ‘međunarodnom’ debaklu toga natječaja. Žiratori Peter Zumthor i Francisco Mangado pobjegli su glavom bez obzira.

Kada smo već na domaćim temama, kakvo je Vaše mišljenje o ovogodišnjem hrvatskom nastupu na Venecijanskom Biennalu?

Naš ovogodišnji postav je dosta pedantan i informativan, tipičan produkt američke akademije. Želi biti i «smart», ali nedostaje mu primarna prepoznatljivost i ‘komercijalna’ strana koju mediji traže. Nedostaje neki ključni image, sintagma, atraktivni slogan ili pamtljivi happening kada se paviljon otvara. Hrvati još nisu uspjeli nastupiti tako da bi stvarno ostavili trag koji će svjetska stručna javnost prepoznati, a samo to je kriterij stvarne uspješnosti.

Stambeno naselje u Markuševcu – RuralMat, realizacija, Zagreb, 2007.

Stambeno naselje u Markuševcu – RuralMat, realizacija, Zagreb, 2007.


Odlično opažate stvari u hrvatskoj arhitekturi. Kako to da nikada ne pišete?

Nekada sam osobit značaj pridavao dobro složenim ‘tehničkim opisima’ natječajnih projekata. Trudio sam se u tom formatu predočiti sve bitne sastavnice arhitektonskog diskursa. Začuđujuće je koliko je to malo utjecalo na sudbinu (ne)odabira tih radova… Pisanje mi teško i sporo ide, možda i zato što sam kritičan, pa umetanje svakog slova iziskuje puno napora. Ipak, ponekad se sjetim jednog teksta kojeg smatram uspješno sročenim. Zove se Svjetlo nade, a napisan je za natječaj Z-900, znamen za devetstogodišnjicu grada Zagreba. Taj esej je nastao u jednom dahu, ima izvjesnu spontanost, neku viziju, pa i sugestivnu psihotičnost… (op. a. tekst donosimo na kraju intervjua). Mislim da bi se arhitekti morali moći suvislo izražavati. Ne znam je li to Koolhaasov utjecaj, ali je takav stil prisutan u holandskoj tradiciji, pa u Engleskoj – pogledajte samo tekstove Adama Carusa, Irenee Scalberta, Stephena Batesa…

Stambeno naselje u Gračanima, realizacija, Zagreb, 2006.

Stambeno naselje u Gračanima, realizacija, Zagreb, 2006.


Kako je došlo do ideje mat buildinga u Vašem radu?

To je naprosto fascinacija poslijeratnom britanskom arhitekturom, ljudima poput Cedrica Pricea i Smithsona, pa se tako nametnulo i studiranje fenomena mat-building kojeg oni u nizu svojih knjiga i projekata tematiziraju. Na kraju krajeva postoji i članak Alison Smithson How to recognize and read a mat building‘. Ja sam se tada pitao je li takve strukture moguće naći i kod nas. S obzirom na afinitet prema dubrovačkoj ladanjskoj arhitekturi, kao netom diplomirani arhitekt, sudjelovao sam na natječaju za revitalizaciju palače Bunić u Dubrovniku. Puno mi je značilo što je profesor Radovan Ivančević izabrao baš moj rad kao najbolji. Istražujući ljetnikovce Elafitskog arhipelaga, shvatio sam da su mnogi od njih u svojoj horizontalnoj organizaciji, kompaktnosti, introvertiranosti te strogo kontroliranom landscapingu (hortus conclusus), zapravo prototip onoga o čemu govori Alison Smithson. Moja teza je da je ona na kongresu CIAM-a u Dubrovniku, sjedeći za pisaćim strojem u predvorju Sponze (čuvena fotografija), imala u glavi baš te ljetnikovce kad je artikulirala ideju mat buildinga.

I na koncu, tko su Vaši uzori, profesori od kojih ste najviše naučili, koga slijedite?

Spomenut ću tri nastavnika. Prvo, ondašnjeg asistenta Emila Špirića. On je prepoznao neku darovitost i žar, puštao me da radim i sanjam kako sam htio. Omogućavao je to s minimalnim korekcijama, olakšavao moju namjeru, ne lomeći ju i ne prilagođavajući je sebi, kao što su to radili drugi nastavnici, odgajajući đake kao svoje klonove. Od osobitog značaja je utjecaj Nenada Fabijanića koji mi je približio novi bitni aspekt – zanatski, te drukčiju optiku u mjerilu detalja, s naglaskom na arhitektima poput Carla Scarpe. I naposljetku, osobnost Nevena Šegvića kod kojeg sam i diplomirao. Njegova su predavanja često bila determinirana onim što je taj dan pročitao u novinama na putu od doma u Gajevoj do fakulteta. Bile su to nadahnute lekcije temeljene na svakodnevici, na lokalnoj kulturi, a onda njegovom erudicijom prevedene na jednu opću kulturološku razinu arhitekture. Najviše me naučio demonstrirajući svoj izraziti i jasno artikulirani personality. Nema tu ni riječi o pravom smjeru otvaranja vrata ili dostatnom dimenzioniranju uporabnih prostora. To njega nije zanimalo, to se sasvim svjesno izostavljalo. Arhitektura djeluje na puno uzvišenijem, općenitijem nivou, dočim lepezu posebnosti biramo prema okolnostima.

Intervju je izvorno objavljen u časopisu Kontura te ga objavljujemo uz dozvolu autora teksta Alena Žunića i sagovornika Hrvoja Njirića


Uključi se u diskusiju
Dosadašnji komentari (0)

Ili se uloguj:


*Komentari se pregledaju pre objavljivanja