Razgovor sa Igorom Franićem

Sa istaknutim hrvatskim arhitektom Igorom Franićem (SZA), autorom Muzeja Suvremene Umjetnosti i profesorom na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, razgovarali smo na marginama beogradske BLOK konferencije o njegovom viđenju savremene hrvatske i regionalne arhitekture, konkursima kao podsticaju razvoju arhitektonske scene te njegovom pristupu projektovanju i baratanju uvek prisutnom temom Void-a.

Više hrvatskih arhitekata koji su napravili ozbiljnu karijeru studirali su napolju ili bili na postdiplomskim studijama u inostranstvu (u Londonu, Delftu…) ili su radili negde na zapadu. Vi ste takođe bili u Nemačkoj i Londonu…

Da, u Londonu sam bio negdje dvije godine, a u Njemačkoj na jednom kratkom skolaršipu.

Da li mislite da su ti izleti napolje nekako uticali na arhitektonsku scenu u Hrvatskoj?

Ne bih rekao da je to bilo presudno. Većinu današnjih aktivnih i relevantnih ureda čine arhitekti koji nisu radili vani, veću su realativno brzo nako fakulteta dobili narudžbu ili nagradu na natječaju te na taj nači startali. Više je na našu scenu imao uticaj veliki broj javnih natječaja, koji je omogućio da neki mladi ljudi dođu do nekog posla, da se to sagradi i da bude deo scene. Također je jako važan i značajan bio i program POS-a (socijalna stambena gradnja) koji smo imali i koji je također kompletno provučen kroz natječaje i ciljano išao prema mlađima. Na taj način u relativno kratkom vremenu dobili smo sagrađenih tridesetak kuća mlađih arhitekata i to je automatski redefiniralo scenu. Naravno, neizmjerno važnu ulogu ima i Arhitektonski fakultet, kao baza svega i kreator duha naše sredine. Iz perioda kad sam bio uključen u Društvo arhitekata Zagreba završavali smo godinu sa 25-30 provedenih natječaja. Nijedan vrtić, nijedna škola, ni javni objekt nije se gradio bez natječaja.

Ivan Rupnik je taj period obradio u svojoj knjizi Peripheral Moment. On ga je opisao kao produktivnu deceniju hrvatske arhitekture, i tada, a to je bilo 2010. godine, rekao da sa ulaskom Hrvatske u Uniju i iz još nekih razloga, taj period završava dosta naglo i Hrvatska postaje periferija.

Mislim da taj period nije bio realan. Ni u Hrvatskoj, a ni vani. Bilo je posla koliko hoćeš, radilo se o svojevrsnom bumu koji nije bio utemeljen na realnim mogućnostim. Ista stvar se desila u Španjolskoj, dešava se i u Italiji, ali Španjolska i Portugal su ekstremi. I dan-danas dobijam dnevno po desetak aplikacija za posao iz Španjolske. Prema tome, ta konstatacija u Peripheral Moment je rezultat autorovog poznavanja površnog pojavnog segmenta u arhitektonskom procesu, mislim da je svejedno da li smo ušli u EU ili nismo. U tom smislu arhitektura nema granice, mi smo mogli raditi natječaje po svijetu, a i drugi kod nas. To je bilo doba nerealnih situacija u ekonomiji, ne samo u arhitekturi koja ju je pratila. Na takvu nerealnost više ne možemo računati, ali sigurno je da smo izvukli i pozitivne elemente iz tog perioda.

Stekli smo utisak na osnovu Vaših skorašnjih referenci da ste kao biro u poslednje vreme izašli mnogo više na međunarodno konkursno tržište.

To je zato što nema natječaja kod nas. U Zagrebu radimo skoro svaki. U uredu imamo politiku da se uvijek vrti neki natječaj.

Ekipa Superprostora tokom razgovora sa Igorom Franićem u Beogradu

Ekipa Superprostora tokom razgovora sa Igorom Franićem u Beogradu (Foto: Relja Ivanić)

Poslovno-stambeni centar Mercator (SZA)

Poslovno-stambeni centar Mercator, 2007, Zagreb (SZA)

Kuća MY, Korčula (Foto: Sandro Lendler)

Kuća MY, 2010, Korčula (Foto: Sandro Lendler)

Ivan Rupnik - A peripheral moment

Ivan Rupnik – A peripheral moment


Taj niz godina sa puno konkursa je čini se izrodio čitavu jednu generaciju arhitekata, ali i jednu prepoznatljivo hrvatsku arhitekturu. U jednom intervjuu sa Krešimirom Roginom Vi ste ipak rekli da hrvatska arhitektura još nije pokazala identitet. I dalje imate taj utisak?

Da, sjećam se tog intervjua, to je bilo davno, u međuvremenu su projektirane kuće sagrađene i iz njih se može jasno isčitati specifikum prostora koji predstavlja identitet.

Uvijek postoji odnos tradicijskog identiteta i individualnog talenta. Brojnost takvih individualaca i otvoreni internacionalizam moderne je naše nasljeđe, ali isto tako treba istaći da su identiteti, pa tako i u arhitekturi, često sredstvo manipulacije koje se veže na socio-ekonomske uvjete u kojima živimo i radimo, kao i na kolektivno nesvjesno i iskustveno. To je slika kontinuiteta uklopljenosti hrvatske scene u širi kontekst.

Na prijašnjim Zagrebačkim salonima dovodili smo stranog kuratora, radi objektivnijeg sagledavanja i tumačenja ove scene. Uvedeno je pravilo da svake godine bude prisutan jedan od urednika vanjskih arhitektonskih časopisa. Prve godine je bio Stefano Boeri iz časopisa Domus, onda je bio iz Actara Manuele Gausa, pa Ibelings (A10)… To su sve ljudi zainteresirani za širi kontekst i promociju arhitekture, a u tom trenutku napravili su neki odmak od dotadašnjih praksi. To je bilo jako dobro i šteta je da se tako više ne radi, ponovo to postaje neka zatvorena lokalna priča.

Tabela arhitektonskih konkursa u Hrvatskoj

Tabela brojnosti arhitektonskih konkursa u Hrvatskoj po godinama (iz knjige A Peripheral Moment)


Neki objekti su iz tog perioda vrlo eksperimentalni, neobični i fascinantno je zapravo da su izvedeni, i to baš onako kako su projektovani. Nama je to delovalo kao novi talas regionalizma u arhitekturi oko nas. Kod nas se čini da to ipak nije moguće, kako zbog ekonomije, tako i zbog upliva globalnih uticaja, za koje imamo utisak da su jednostrani. Dok ste vi imali taj iskorak, za koji se nama čak činilo da je vrlo karakterističan za Hrvatsku, da možemo da vidimo određeno jedinstvo, iako su individualni izrazi različiti.

Da, tu ste u pravu, jedinstvo je prisutno, a dosljedno sproveden put od natječaja, preko nagrade do realizacije, stvorio je sliku o kojoj govorite. Javni interes arhitekture nije samo lokalna komunikacija, zato mislim da bi za Zagreb i našu sredinu bilo dobro da se dogodi jedna kuća od nekog stranog arhitekta.

Zagrebački Aerodrom je bio prilika. Foster ga je radio, Zaha, Kengo Kuma… To je bilo nevjerovatno, svi ti ljudi su pristali raditi i odazvali se na poziv. Direktor aerodroma je osbno kontaktirao svaki odabrani ured. Foster je napravio odličan projekt i na prezentaciju poslao važnog člana svog tima. Po tome se jasno vidi da je i njima stalo, da sve ovo ovdje ozbiljno shvaćaju. SIgurno će se u bliskoj budućnosti dogoditi da stanci ovdje grade, ali neizmjerno je važno da taj prvi proboj prati kvaliteta.

Nas jako zanima taj pogled sa strane i na našu sredinu, u smislu u kom ga mi imamo na Hrvatsku. Da li imate neku sliku o tome šta se dešava na arhitektonskoj sceni u Srbiji?

Slabo, nemam jasnu sliku. Šire dostupni projekti su uglavnom komercijalni. Onda se pojavi par velikih internacionalnih natječaja, koje su osvojili Sou Fujimoto ili Tschapeller, koji je dobio Centar za nauku… Ne znam šta će se s time dogoditi. Imam utisak da ste, za razliku od Hrvatske koja je krenula sa mnoštvom malih natječaja i zadržala ih lokalno, vi ovde u Srbiji krenuli sa nekoliko velikih internacionalnih natječaja, čiji je konačan ishod upitan. Bilo bi važno nešto od toga sagraditi.

Konkurs za novi terminal Aerodroma Zagreb - prvonagrađeno rešenje (Kincl, Neidhart, Radić)

Konkurs za novi terminal Aerodroma Zagreb – prvonagrađeno rešenje (Kincl, Neidhart, Radić)

Konkurs za novi terminal Aerodroma Zagreb -  konkursno rešenje (Zaha Hadid)

Konkurs za novi terminal Aerodroma Zagreb – konkursno rešenje (Zaha Hadid)

Centar za promociju nauke, Beograd, 2011. - konkursni rad, SZA

Centar za promociju nauke, Beograd, 2011. – konkursni rad, SZA


Taj višegodišnji niz brojnih konkursa je bio vrlo sistemski postavljen u Hrvatskoj. Kakvu je u tome ulogu imao DAZ, čiji ste bili predsednik neko vreme?

To je vrlo jednostavno, nema neke velike filozofije. Kad sam došao u DAZ, htio sam postaviti održivi okvir djelovanja društva, što znači financije koje osiguravaju djelatnike i strategiju. Trebalo je osigurati sredstva kojih na računu nije bilo. Dogovorili smo sastanak kod Zagrebačkog gradonačelnika. Moram priznati da je on bio vrlo otvoren, vrlo spreman podržati arhitekte. Postojala su dva puta – ili da Društvo arhitekata bude unutar gradskog godišnjeg budžeta, ili da potrebne novce za funkcioniranje odradimo provedbom javnih arhitektonskih natječaja. Dogovor je bio da svi gradski projekti idu preko društva na otvoreni javni natječaj. To je sve te godine funkcioniralo jako dobro. Svi gradski vrtići, škole i ostale javne građevine izgrađeni su putem natječaja, to je pokazalo neminovnu kvalitetu pa su i privatni investitori dolazili u Društvo. I sada u Zagrebu ima natječaja, recimo lani je bilo 26 , ali od toga je Društvo arhitekata provelo samo jedan.

To se i kod nas počelo dešavati. Mislim da je ranije bilo više institucionalizovanih konkursa, a sada su se počeli pojavljivati nekakvi privatni konkursi, neregulisani…

Prije smo imali pravilnik o natječajima koji nije bio zakonski akt kao sada ovaj, ali je on doslovno sve upućivao na Društvo arhitekata. Mi smo se mogli na njega pozivati i nekoga prozivati ako se nije tako ponašao, dok novi pravilnik, koji je zakonski usklađeniji, omogućuje svakome da bude raspisivač. Bilo koji investitor ima par stvari koje mora zadovoljiti: da ima više arhitekata u žiriju, da su nagrade minimalno tolike i tolike… te nakon toga dobije broj u Komori. Ali meni se čini da je, kada je to išlo preko DAZ-a, bilo masovnije i kvalitetnije. Izdane su dvije knjige provedenih natječaja, te je to bio dobar primjer za sve. To je bila lančana reakcija. U jednom trenutku mi se činilo da bi bilo dobro s time izaći u javnost, pa sam pokušao dogovoriti s dnevnim novinama da mi ne radimo katalog svakog natječaja koji završimo, nego da u tom listu bude jedna duplerica kao katalog natječaja. Želja nam je bila aktivnosti društva maksimalno otvoriti širokoj publici.


Kroz vaš rad se stalno provlači Void kao tema – nekad je u unutrašnjosti objekta, nekad u njegovoj interakciji sa okruženjem, u javnom prostoru… Na vrlo je različitim nivoima od projekta do projekta, ali čini se uvek prisutan.

U pravu ste. Nekada sam pravio predavanja samo na tu temu, kako neka kuća definira dio prostora koji nije njezin ili kako sebe nudi okolini.

Svako projektiranje je redefiniranje postojećeg prostornog stanja i kao takvo u sebi neminovno nosi počelo praznine. Ona proizlazi iz njene osnovne zamisli kao ekvivalenta punoj izgrađenoj masi. Obzirom na gustoću stvari oko nas, praznina je ono čemu treba dati oblik i valorizaciju.

Kuća / Arhitektura ne može crpiti samo iz lokacije i programa, nego ona mora imati jednu unutrašnju snagu, unutrašnju ideju, čime će oblikovati i utjecati i definirati…

Da li pratite šta se dešava sa načinom korišćenja objekata koje ste radili, u smislu da ti prostori sa svojim različitim oblicima Void-a zažive na neki način posle nekoliko godina, kao što Vaši projekti predviđaju?

Da, naravno da pratim. Uvijek se radi o dinamičnim situacijama koje aktiviraju prostore na različite načine. Naseljavanjem objekata kao da se nedovršena struktura konačno uobličuje, aktivira. To je uvijek interesantno, posebno su zanimljive sekvence kad se događaju neobični spojevi i različita tumačenja i interpretacije.

Kako Vam se u tom smislu čini Muzej Suvremene Umjetnosti u Zagrebu, kako on živi?

Muzej je sam po sebi vrlo otvorena i naseljiva struktura, tako da on upija sve aktivnosti oko sebe i čini ih svojima. Sam ritam izložbi, različitih priča koje se tamo mijenjaju, neminovno uspostavljaju kontinuirani interes. On je kulturni kontrapunkt gradskom središtu. Današnja situacija opće krize i rezanja troškova usporili su otkrivanje određenih mogućnosti, ali to je realnost.

Mislim da u načinu korištenja samog objekta i interpretaciji pojedinih prostora ima još dosta potencijala. Način kako su se primjerice naseljavali vanjski otvoreni prostori, tobogan, Balkine oči pročišćenja, Kožarićeve skulpture, fasadne instalacije meni su vrlo bliske i predstavljaju put koji je zamišljen. Nije nužno da se sve dogodi odmah i simultano. Koliko znam, u pripremi je Bakićeva izložba, siguran sam da će se i s njom otvoriti neka nova perspektiva.

Razgovarali u Beogradu, oktobra 2013: Kosta Mijić, Nebojša Antešević, Relja Ivanić

Muzej Suvremene Umjetnosti, 2009, Zagreb

Muzej Suvremene Umjetnosti, 2009, Zagreb

Muzej Suvremene Umjetnosti, 2009, Zagreb

Muzej Suvremene Umjetnosti, 2009, Zagreb

Muzej Suvremene Umjetnosti, 2009, Zagreb

Muzej Suvremene Umjetnosti, 2009, Zagreb



Uključi se u diskusiju
Dosadašnji komentari (0)

Ili se uloguj:


*Komentari se pregledaju pre objavljivanja