Arhitektura iskrenosti i poverenja – Idis Turato

Razgovarati sa arhitektom Idisom Turatom poseban je doživljaj. Pun energije, iskren, otvoren, priča o arhitekturi i poverenju, kontekstu, smeni generacija, turizmu, postprodukciji, iskrenosti, snazi malih sredina…

Počnimo od obrazovanja. Ove godine ste gostujući profesor na Arhitektonskom fakultetu u Beogradu, a predajete i u Zagrebu i Splitu. U Jugoslaviji su nekad postojali karakteristični pristupi i govorilo se o zagrebačkoj, sarajevskoj ili beogradskoj školi arhitekture. Kako je to danas, sa novim programima?

Studenti su više-manje svugdje isti. Moje iskustvo u edukaciji u poslednjih dvadesetak godina je da svugdje u svijetu nađeš mlade i ambiciozne, ali i mlade i potpuno neambiciozne ljude. Mene ovi drugi uopće ne interesiraju i njima se kao profesor uopće ne obraćam. Ta energija u radu sa mlađim kolegama je ono što mene zapravo drži da radim na fakultetu i bavim se znanošću. To je neko uzajamno povjerenje, zajednički izazov – ja njima dajem svoje iskustvo i znanje, a od njih dobijam nekakav svež, drugačiji pogled na današnji svijet.

Ono što se vidi, ali vrlo umjereno, je jedan drugačiji pristup u odgajanju studenata u Beogradu u odnosu na zagrebačku školu i splitski fakultet. To se vidi u naznakama nešto više umjetničkog pogleda na stvarnost, nego što je pogled na stvarnost u Zagrebu, koji je nešto malo više tehnički, inženjerski ili u Splitu gde je nešto više utemeljen u nekakvoj estetici i filozofiji devedesetih, tranzicije, nove ekonomije, nove prirode. Znači vidi se neka razlika, ali mislim da je ona tu prvenstveno zbog profesora, i da nije toliko snažna, a još manje važna.
 
Prednost i mana edukacije je da, kao što se ljudi više-manje slično ponašaju i oblače, kao što su kuće danas u svijetu i kod nas više-manje slične, tako i sa edukacijom, više-manje svi fakulteti slično podučavaju. Ja mislim da bi, pogotovo na masteru, bilo dobro probati studente odgajati za neke specifične situacije, specifične vještine i ambijente.

Idis Turato

Idis Turato / foto: Ivan Dorotić

Skica prati razgovor

Skica prati razgovor / foto: Relja Ivanić


Šta budući arhitekta danas mora obavezno savladati da bi mogao opstati i da bi bio relevantan? Posebno u vremenu opšte krize s jedne strane i velike svetske produkcije arhitekata s druge strane. Kako biti konkurentan i može li to, ili treba li, biti cilj nastavnog kurikuluma?

Mene jako interesira šta bi to arhitekt trebao učiti da bi bio što bolji i korisniji društvu. Jedna od presudnih boljki današnjeg sustava edukacije je da puno profesora želi studentima simulirati stvarnost. Današnji čovjek, pogotovo mlad čovjek, se vrlo dobro snalazi u realnosti. Ono što ih treba učiti je kako da tu realnost mijenjaju, moderiraju, nadopunjuju, transformiraju, da je prilagođavaju nekim novim odnosima i potrebama.

Drugim riječima, ne vjerujem da bi ljude trebalo podučavati kako raditi idealan hotel, jer se manje-više zna kako se radi idealan hotel. Trebalo bi ih podučavati vještinama postavljanja pitanja, ili da razmišljaju šta bi to turizam ili tipologija hotela bila danas. Što hotel u suvremenom drušvu znači i kako unutar toga biti kreativan.

Danas mi imamo jedan set projekata koji zapravo ne mogu, sve i da hoće, biti loši, ali istovremeno i ne mogu biti pitanje naše kreativnosti. Oni su pitanje apsolutnog seta pravila. To kako mi manipuliramo, kako moderiramo stvarnost tim pravilima, to stvara neku novu kreativnost. Ako su moj djed, moj tata i moj stric, koji su svi bili arhitekti, prije pedeset godina učili kako kamenim zidom, žbukanim stropom i drvenim prozorima stvarati nekakve kvalitetne prostore, mi zapravo sada manipuliramo setom pravila vezanih uz zidove, stropove, prozore, setom scenarija, koji onda stvaraju kvalitetne, drugačije, suvremene a možda i neočekivano nove prostore. Znači to je prva važna stvar, edukacija bi možda trebala odustati od nekih tema koje je jednostavno vrijeme prevazišlo.

Drugo, čini mi se da je jedan veliki problem u arhitekturi, ali to je tako u svim strukama, inflacija kadrova. Moram reći tim pametnim mladim ljudima da jednostavno oni nisu svi odabrani da budu prva linija arhitekture. Jer arhitektura ima niz svijetova, a ja mislim da mi ljude još uvijek odgajamo u svijetu onog što se zove star arhitekt. Čini mi se da ima niz kudikamo kvalitetnijih slojeva društva i jednako tako važnih slojeva u arhitekturi gdje se čovjek može pronaći. Zato mi se čini da taj projektantski star arhitekt, specifično orijentiran projektant, kao edukacijski princip nije dobar, jer rađa frustraciju čovjeka kad se suoči sa realnim svijetom.


Dosta ste gradili u primorskom ambijentu i vaša arhitektura je snažno obojena uticajima tog konteksta. Mislimo na razumevanje mesta, ambijenta, kako onog prirodnog, građenog–zatečenog tako i onog duhovnog, ličnog. Smatrate li to osnovnim pristupom u vremenu globalne razmene uticaja, mišljenja, arhitekata koji grade u različitim sredinama?

Čini mi se da je kontekst jako mistificirana tema. Ja mediteransko okruženje nosim duboko podsvjesno u sebi, to je meni kao nekakav gen ugrađen kod mojih predaka. Kad projektiram kamenom, ja ne projektiram kamenom zato jer bi se taj kamen htio svidjeti lokalnom mjestu, nego je on duboko ukorijenjen u meni, kao što na filmu almodovarovska estetika ne izlazi iz toga što Almodovar želi da to tako izgleda, nego ona potiče iz njegovog specifičnog, živopisnog, strastvenog španjolskog konteksta. On samo iscrtava nekakav duh mjesta. Kad govorim o materijalizaciji, mislim da je ona podsvjesna, i to je dobro, neke stvari ne možemo i ne trebamo objašnjavati i racionalizirati.

Čini mi se da su fizički kontekst i ambijent samo jedan sloj, a cjelokupni kontekst je puno složenija i kompleksnija tema. Jednako tako kontekst može biti to da li je gradonačelnik grada Krka dobar čovjek ili ne, je li brine o sebi i drugima, to je po meni presudno. Kontekst je isto tako da li su radnici građevinskog poduzeća dobri ili ne, to može biti kudikamo značajnije nego arhitekt koji razumije sve. Mislim da arhitekt ne može razumjeti sve, nego može osjećati sve, i manipulirati tim različitim osjećajima konteksta. Ja sam siguran da ne postoji nešto što se zove autohtona mediteranska arhitektura, autohtona srpska arhitektura, nego postoji nešto što neki arhitekti svojim duhom prevedu u jezik arhitekture. U konačnici, nakon što se desi arhitektura, ljudi osjete sve to kao nešto snažno kontekstualno. 

S jedne strane, kako kažete, važno je imati i pametnog gradonačelnika i dobre radnike, sa druge strane oni zapravo traže izuzetnog arhitektu koji može sa njima to iskomunicirati i sprovesti. U tom odnosu presudno je stvaranje poverenja, pogotovo kad je u pitanju to čime se vi bavite, a to je, koliko god ga mi razumeli kao kontekstualno i utemeljeno u zajednici, zapravo za širu publiku vrlo avangardno. Kako uspostaviti taj odnos poverenja sa naručiocem, graditeljem, zajednicom, da oni razumeju takav jedan projekat (poput škole u Krku) kao nešto svoje?

Morate znati da ljudi mene znaju, kao i većinu arhitekata, samo po pet-šest, maksimalno deset projekata koje sam radio – a ja sam već stigao do brojke od oko 560 projekata koje sam napravio od početka karijere do danas. To je jedna golema ali i isto tako uobičajena brojka za prakticirajućeg arhitekta, u kojoj sigurno ima projekata koji apsolutno nisu uspješni, dapače ne valjaju, nisu mi dragi. Mislim da je vrlo važno da shvatimo da je arhitektura život, nekad dobar nekad loš, ali bitno je ići konstantno dalje, i znati da su nekoliko primjera koje ja izvučem kao svoju metodu zapravo vrlo elitni primjeri, ali kao i svi ostali manje znani nastali su sa velikom strašću, energijom, željom i povjerenjem.

Ponekad je presudno što prije odustati od nekog grada, klijenta, zadatka, i reći si da to jednostavno ne može rezultirati uspjehom, ali je važno u startu, u bilo kojem projektu, isprovocirati povjerenje svih strana. Arhitekt nikada nije sam. Arhitekt dolazi kao jedna vrsta posljedice, nužnog suca, kao nekakav režiser, konsultant, moderator promjena koji rješava neki vrlo jasan i određen problem koji je nastao – bilo da djeca nemaju školu i školsku dvoranu, da crkvi treba osigurati nekakav polivalentni prostor da bi u njemu mogli nastupati zborovi za malu djecu, ili radiš poslovnu zgradu gdje uprava i njihovi radnici žele i nasušno trebaju nekakav prostor za sebe.

Znači mi arhitekti dolazimo na red u jednom trenutku kada postoji problem, i to je dobro, tada smo nezamjenjivi. Prvo i osnovno je, i to je uvijek moja metoda rada, da gledam postoji li u tom projektu minimum povjerenja i strasti da taj problem rješimo, da nam svima bude zadovoljstvo. Da svi napravimo pomak u odnosu na ustaljene navike i zatečene prostore. Ako problem rješavamo metodom zadovoljstva, to je onda recept za uspjeh. No to je samo početak, nakon toga arhitektura ima niz slojeva na kojima možete pasti – ili projekt završi loše jer je loše realiziran, ili nije bilo novaca, ili nije bilo političke volje, ili nešto treće… Tako da postoji niz mogućnosti gdje se to povjerenje može neispuniti ili nerealizirati. Samo u nekim vrlo rijetkim slučajevima to sve rezultira jednim predivnim odnosom. Za takvih pet-šest projekata i odnosa, koji se dogode između par stotina realiziranih, sve skupa ima smisla. Za to i za njih se živi i radi.

Dečiji vrtić, Krk, 2009.

Dečiji vrtić, Krk, 2009.

Dečiji vrtić, Krk, 2009.

Dečiji vrtić, Krk, 2009.

Dečiji vrtić, Krk, 2009.

Dečiji vrtić, Krk, 2009.

Dečiji vrtić, Krk, 2009.

Dečiji vrtić, Krk, 2009.


Godinama pišete blog, koji je vrlo jedinstven u arhitektonskom svetu, vrlo intiman. Je li i to jedan od projekata i šta mu je svrha – za Vas i za one sa kojima na taj način komunicirate?

Meni blog dođe kao nekakva iskrena auto terapija, auto fokus. Ja sam arhitekt koji je bio jako informiran prije nego što sam uopće ušao na studije, prvenstveno zbog arhitektonske tradicije moje porodice, mog snažnog arhitektonskog backgrounda. Onda u jednom trenutku shvatite, u doba nekakvog početnog rada, da je zapravo najgora stvar kad vas ljudi ne razumiju, ili ne shvaćaju precizno koju poruku arhitekturom želite prenjeti. Puno puta ljudi dođu do vas a da njima zapravo nije jasno tko ste, šta ste, i kakav je vaš stav, kakvi su vam interesi, kakav vam je lifestyle, što je danas ponekad presudna stvar. Predivna stvar koju nam suvremeni mediji daju, iako je istovremeno to i opasna stvar, jest činjenica da možete biti prisutni online 24/7 na bilo kojem dijelu zemaljske kugle. Shvatio sam prije četiri-pet godina da mi medij interneta daje mogućnost stvaranja jedne vrlo intimne i vrlo osobne platforme, na kojoj komuniciram sa ljudima. Moj blog je vrlo osobna stvar, i nikako nije apsolutna istina, to je moja istina, i moj svijet u kojem želim komunicirati s judima koji žele sa mnom komunicirati, kao nekakva ruka koju dajem kao nužan uvjet za povjerenje. Blog mi je jedna od mogućnosti projektiranja drugačijih međuljudskih odnosa. To isto može biti vrlo kreativno.

Ti odnosi nisu vezani za stručne krugove? Jer teme o kojima pišete su arhitektonske, ali su iznesene na takav način da mogu biti potpuno razumljive i zanimljive nekom ko je van tog arhitektonskog sveta. To najčešće nije slučaj sa arhitektima, ne umemo da o arhitekturi pričamo i pišemo na način koji je univerzalno razumljiv.

Moje objave na blogu zapravo uglavnom jesu vezane za struku, kakve god one tematski bile. Nisu možda direktno vezane za samu gradnju, ali sve je u konačnici povezano sa inspiracijom i tjelesnošću arhitekture. Što se tiče načina pisanja, ja sam oduvijek, već kao adolescent, prezirao kada se stvari mistificiraju. I danas to prezirem. Mislim da se najopasnija i najpametnija stvar može reći veoma jednostavno. Mislim da se i tuga i veselje, inteligencija i strast mogu jako jako elementarno prenašati, razmjenjivati i vjerujem u to elementarno prenašanje energije.


Da li je to motiv za postprodukciju Vaših projekata, koja je često vrlo obimna, osobena, i možda nije tipično arhitektonska?

Ja mislim da arhitektura ima tri lejera. Prvi lejer je nešto što bismo mogli zvati teorijom, ali ne u smislu teorije arhitekture, nego nešto u šta vjerujemo, neki credo, nekad se to zvao manifest, nešto čega se držiš. To je, naravno, u većini slučajeva vezano uz nekakav tekst, uz neku jasnu i preciznu misao. Može ona biti i grafički prezentirana u formi dijagrama ili nečeg drugog, ali nema direktne i formalne veze sa konkretnom materijalizacijom. Onda imamo drugi sloj, a to je nekakav strateški princip – kako tu našu teoriju implementiramo u nešto što je već strategija za kanaliziranje, da bi došli u treći lejer, a to je projekt. Možda bi to bilo najbolje grafički prikazati. To nije linearno teorija-strategija-projekt, nego su zapravo ta tri kruga ono čime se arhitekt bavi.

I ako pogledate malo preciznije, nijedan projekt ne možeš shvatiti toliko dobro ako ti nije jasan taj strateški, kontekstualni ili operativni metod kojim je on nastao, a tek kad shvatiš kojom je teorijom zasnivana ta strategija, projekt može biti genijalan. Banalni primer je arhitekt koji inače nije moj cup of tea, Peter Zumthor. Kad pogledajte njegov projekt kapele brata Klausa, na prvu ćete sigurno pomisliti kako je to dobar objekt, ali kad shvatite kako je ona rađena, građena, betonirana, paljena, kad vidite proces, društvenost svih tih ljudi, bratovština koje su gradile kuću, i na koncu objekt, to je fascinantno. Ne možemo dijeliti objekt od procesa, a većina ljudi često na zna za taj deo priče. Ili primjerice kuća za invalida od Rema Koolhaasa, ti moraš shvatiti tu jednu traumatičnu emociju, brutalnu životnu istinu, da bi na kraju shvatio koliko je baš taj objekt savršen, koliko je strastven, dubok u odnosu ljudi, arhitekta i klijenta. Ovaj primjer upravo je savršen zbog te svoje agende, zbog svog scenarija koji je vrlo osoben. Na kraju, možemo ga gledati i kao statički vrlo uzbudljivo koncipiran balansirajući sklop, skup elemenata koji svakog trena mogu kolabirati. Drži ih snažna i precizna misao, strategija i jasan projekt.

Bruder Klaus chapel / Peter Zumthor

Bruder Klaus chapel / Peter Zumthor

Maison Bordeaux / OMA

Maison Bordeaux / OMA


To se kod Vas možda najjasnije čita na Nest & Cave kući, na kojoj smo uspeli da razumemo životni stil, projektantske odluke, vezu kuće sa ličnošću, i dva osnovna gesta (gnezdo i pećina) kroz koje je to materijalizovano. Ne posmatramo je kao objekat, već kao nekakav okvir za…

…za komunikaciju koja se zove život. To jeste važno. Ali morate znati da sigurno tu kuću 99% ljudi voli baš zato jer je to dojmljivi i atraktivni objekt, na žalost.. ali to ne možete izbjeći.

I ako je prikažete jednom tipično arhitektonskom fotografijom, ona će se tako i razumeti.

Apsolutno. Ali ona ima i taj drugi lejer. Ali taj drugi lejer puštam ljudima da shvate, ili možda da ne shvate. Jer ja iskreno vjerujem da objekt može funkcionirati i bez te priče. Za neke i ne treba dublja priča, gubite vrijeme objašnjavajući. 

Nest and Cave kuća, Opatija, 2012.

Nest and Cave kuća, Opatija, 2012.


U tom smislu, bilo je interesantno da takvu priču mogu pričati za arhitekturu atipične, ružne fotografije, na primer fotografije Domagoja Blaževića za dvoranu na Krku, koje zapravo pokušavaju da prikažu kako ta arhitektura živi.

Kad kažemo ružne, to zbilja treba biti pod navodnicima. Tu dolazimo do priče o postprodukciji. Mene je kao dijete fasciniralo to da slike arhitekture koje sam gledao, uz koje sam odgajan, najčešće ne odgovaraju realnosti. To je isto jedna vrsta jake i veoma jasne manipulacije. Tada sam shvatio da je ta manipulacija, u pozitivnom smislu manipulacija, isto projekt. Ona je nedjeljiva od svih faza i nerazdvojni element kuće.

Dobar primjer za to, u kontekstu današnjih medija, jest Instagram, na kojem možete manipulirati bilo čime, bilo kojom slikom. Većina ljudi tamo postavlja slike koje su daleko ljepše od njihove stvarnosti. Zato mislim da je možda moguće isto tako prikazivati stvar bizarnijom ili ružnijom nego što ona stvarno jeste, tu postoji jedan predivan prostor kreacije, projektiranja i manipulacije. Zapravo arhitektonsko projektiranje je isto jedna vrsta manipulacije, naravno shvaćeno u pozitivnom i kreativnom smislu. Arhitektura u postprodukciji ima i taj manipulacijski lejer, gde su fotografija, zvuk i film projekti za sebe. Čak bih se usudio reći da ta postprodukcija može biti apsolutno odvojena od samog objekta.

Dvorana na Krku, detalj u kontekstu / foto Domagoj Blažević

Dvorana na Krku, detalj u kontekstu / foto Domagoj Blažević


Vratimo se na mediteranski kontekst. Pre četrdesetak i više godina u Jugoslaviji su građeni brojni objekti turističke namene i puno se pažnje poklanjalo planiranju, strategijama, modelima razvoja turizma. Pomenuli ste malopre i šta je hotel trebao da znači u projektovanju. Kakav je danas odnos turizma i arhitekture? 

Kao što se sve mijenja, mijenja se i pojam turizma ili primjerice pojam politike. Ne možete usporediti političare iz pedesetih godina s političarima danas, i to ne samo ovih naših. Tu je došlo do potpune promjene u paradigmi, u shvaćanju i ophođenju, prenašanju poruka i načinu vladanja. Vi danas zapravo nemate jake političare, nego imate niz disperziranih čestica koje lebde u prostoru globalne politike. Nikad ne znaš u kom smjeru i kako neke odluke mogu biti shvaćene, kanalizirane i usmjerene. Trendovi, moda, mediji isto snažno utječu na vladanje. Tako je isto i sa suvremenim turizmom.

Turizam je u ono vreme u ex-yu bio jako planiran, određen vrlo jasnom strateškom odlukom, planskom i centraliziranom vjerom u turizam i sve ono što uz njega ide. Postojali su aparati, platforme i politička volja da se prostor planira, jer se vjerovalo u nešto što se zvalo strateška odluka, lice turizma, oblici hotela i jasnoća poruke.

Svi smo svjesni da u poslednjih tridesetak godina jezičak od neke društvene i političke makro-planiranosti lagano prelazi u sferu tržišne ekonomije, i sad je taj sustav očigledno pri svom kraju, ali još uvijek snažno moderira naše prostore, i šire. Market economy je bio taj snažan parametar koji je oblikovao svijet i regiju posljednjih dvadesetak godina. Novac, ulaganja i ekstra profit koji je počeo planirati stvari dovodi nas u stanje gdje je vrlo teško prizmom šezdesetih godina gledati na turizam i stvarnost oko nas. Danas ne možete zamisliti turizam bez da se ulovite teme jakih turističkih korporacija i low-cost letača, koji zapravo vladaju, planiraju i projektiraju turizam suvremenog doba. 

Svidjelo se to nekom ili ne, to je jednostavno tako. Jednostavno je nemoguće planirati suvremeni turistički kompleks ili hotelsku tipologiju, ili bilo kakav turistički proizvod danas metodom iz pedesetih ili šezdesetih. Danas je turist svatko. Šezdesetih godina turizam i putovanja još su bili rezervirani samo za neke, a da ne govorimo o tridesetim godinama dvadesetog stoljeća, kada su putovanja bila stvar isključivo za povlaštene ili specifične društvene grupe. Iz toga nam je jasno da se vrijeme usložnjava i mijenja… Pojam turizma je jedna silno interesantna tema u kontekstu arhitekture, ali se danas ne može (niti će se više ikada moći) planirati onako kako se planiralo nekada. Planiraće se na nekakav drugačiji način i to će sigurno imati svoje posledice na arhitekturu. 

Hotel Haludovo, Krk / Boris Magaš, 1969.

Hotel Haludovo, Krk / Boris Magaš, 1969.

Hotel Solaris / Boris Magaš, 1967

Hotel Solaris, Krk-Malinska / Boris Magaš, 1967


Koja onda može biti uloga arhitekte u tome, ili arhitektonske struke u celini?

Posao arhitekta se u tom kontekstu konstantno pomera. Arhitekt danas, recimo, rijetko sudjeluje u oblikovanje sobe u turističkim prostorima – danas se time uglavnom bave dekorateri, stilisti, modni mačci, bez potcenjivanja, i to je često velika šteta. Šezdesetih godina koje si ranije spominjao su arhitekti projektirali baš sve, to je bio total dizajn – arhitekt je dizajnirao svaki segment, od objekta, preko interijera pa čak i konobarice i načina na koji je odjevena, sve do vizit karti direktora hotela. Danas je to nemoguće, ili se naziva boutique hotelom, što je isto malo perverzno. Koliko god to nama djeluje romantično, meni se čini da treba razmišljati o danas i sutra, a iz prošlosti dozirati precizne podatke i jasne poruke koje se mogu i danas primjeniti. 

U većini hotela danas postoje standardi pojedinog brenda, koji već imaju isprojektirano apsolutno sve i točno se, kao u šoping centru, zna gdje što ide, te postoje dekorateri koji rade taj second life onakvim kakav prosječan čovjek zapravo i želi, kako očekuje, kakav je standardan i unificiran.

No čini mi se da je u turizmu upravo taj second life jedno interesantno i nepotrošivo polje, jer turizam nije ono što živiš svakodnevno, u hotelu se uvijek ponašamo drugačije nego u vlastitoj kući, i upravo ta manipulacija drugim domom, drugačijim životom, drugačijim ritualima, je nešto što je prvenstveno moć i snaga arhitekta. Samo mi znamo oblikovati te nove odnose i trebali bi se baviti takvim zadatcima. Čini mi se da se danas te vještine pomiču u prostor manipulacije – projektiranja odnosima, manje oblicima. Oblici su samo posledica.

Izola X-Turizam / Idis Turato

Izola X-Turizam / Idis Turato

Izola X-Turizam / Idis Turato

Izola X-Turizam / Idis Turato


Hrvatska danas zavisi od turizma i puno nade polaže u njega. Čini nam se da je i arhitektonska zajednica prihvatila to kao važnu temu, na primer kroz programe ARTUR ili studijski program mediteranske arhitekture u Splitu. Daje li to sve zajedno nekakve zaključke i da li je formiran nekakav opšti stav struke na temu turizma?

Ja mislim da se taj opći stav trenutačno preispituje, ali mislim i da arhitekti tu, kao i u većini slučajeva, malo kasne. Arhitekti uvijek, na žalost, svhate da je vrijeme za razmišljanje tek kada je svima to već apsolutno jasno. Svima je bilo jasno da će se Dubrovnik pretvoriti u neku vrstu Venecije, to je bilo jasno gotovo pa znanstveno. Kao što se, gotovo znanstveno, znalo kako se projektiraju šoping centri, tako se isto predviđaju i turistička gibanja. Meni je gotovo žao za nas arhitekte da ne uspijevamo anticipirati stvarnost i da nismo ranije shvatili da jedan Split nije više onaj isti grad iz osamdeset druge godine, nego je grad iz dvije tisuće i petnaeste, gdje imamo kombinaciju cruisera, back-packera, turista raznih vrsta, raznih ambicija, gde je dovoljno da jedan techno party dovede par desetaka hiljada ljudi u jednoj noći u jedan grad, potpuno mu promjeni ritam i dinamiku, a druge noći tih ljudi više nema. To prije trideset godina nije bilo moguće. Tada je postojao samo jedan Woodstock i to je bilo to, a danas se Woodstock može dogoditi bilo gdje. Svatko ima svoj Woodstock.

Unutar tih pravila naravno da postoje drugačiji mehanizmi. Tako da će biti silno zanimljivo vidjeti Hrvatsku, pogotovo Istru, koja ide u jednom smjeru, vidjeti Dalmaciju, koja ide u nešto drugačijem smjeru, i Dubrovnik kao neki treći entitet, kako će se taj suvremeni turizam razvijati. Kad gledate hrvatsku obalu, videćete da na njoj postoji nekoliko vrsta turizma unutar turizma samog. Po tome se vidi koliko je taj turizam silno intrigantan. Ali iskreno, koliko god na primer Hotel Lone bio lep projekat mojih dragih prijatelja iz 3LHD-a, mene on kao primjer ne interesira, presavršen je, previše lijep, nije u njemu problem koji me uzbuđuje. Mene interesira što sa tristo Lonea, i otvoreno što sa tristo takvih mjesta, što ona mogu dati suvremenom društvu. I šta je taj globalni turizam, i kako ga možemo projektirati, kontrolirati, manipulirati njegovim pravilima i očekivanjima u našim okvirima?

Program DAZ-a Artur – arhitektura i turizam, plakat

Program DAZ-a Artur – arhitektura i turizam, plakat

Hotel Lone/ 3LHD / Rovinj, 2011.

Hotel Lone/ 3LHD / Rovinj, 2011.


Hajde da pokušamo onda malo da anticipiramo tu budućnost, možda i nevezano sa samim turizmom. Vi ste bili jedan od nekoliko ključnih ljudi koje je Ivan Rupnik obradio u knjizi Peripheral Moment, koja je nama referentna za razumevanje savremene hrvatske arhitekture. On je poslednju deceniju hrvatske arhitekture nazvao produktivnom i progresivnom, smatrajući da se taj period završava negde u vreme pristupanja EU, iz više razloga, i da dolazi neko drugačije vreme. Kako vidite tu blisku budućnost arhitekture u regiji i vašu poziciju u njoj?

Apsolutno se slažem sa vama da je to knjiga o kraju jedne generacije. Povijest nas uči da u arhitekturi uvijek amplitude od dvadesetak godina zaokružuju nečije celine djelovanja. Generacija o kojoj pričate je u onom trenu kad je Actar objavio tu knjigu bila na svom zenitu. Ta knjiga je kraj jedne generacije, kraj jednog mehanizma operiranja, i povjest koja se apsolutno ne može ponoviti. Zašto, kako? To vam  je otprilike isto kao što je nemoguće da se ikad više u Beogradu pojavi jedan Milan Mladenović i EKV, kao jedan tipični produkt tog nekog jugoslavenskog (ne u nostalgičnom smislu), urbanog Beograda, koji je zapravo nastajao od negde sedamdesetih, i u osamdesetim godinama dosegao neki svoj maksimum. Taj EKV meni je nekakva metafora tog stanja urbanog Beograda, i tu staje cijela priča. Ovo je nekakav novi lifestyle, i sigurno će se unutar toga neki novi, ali i potpuno drugačiji Mladenović pojaviti.

Da se vratim u Hrvatsku, morate znati da je generacija koja je obrađivana u Peripheral Momentu nastajala u dobu potpune krize, pada berlinskog zida, u trenucima kolapsa komunizma i prerastanja društva u nešto drugo, što se nama svima serviralo kao obećani novi svijet tržišne ekonomije. To su tipične godine devedesetih – kolhasovština, S M L XL… Tada se činilo da se otvaraju neka nova vrata, novi izlaz nakon jedne depresivne i retrogradne postmoderne i svih nekakvih suludih stranputica, te vam se čini da imate jednu nevjerojatnu priliku, otvorenost i mogućnost za nove projekte. 

To se slučajno poklapalo sa propašću starog sustava Jugoslavije, gdje se u Hrvatskoj otvara jedna nova tabula rasa. Koliko god je bilo traumatično devedesetih živjeti u Hrvatskoj u ratu, neimaštini, to je u neku ruku bila jedna predivna platforma gdje smo vjerovali u bolje. Jer zapravo, za razliku od danas, kad mlađi ljudi ne vide kako bolje, devedesetih je bilo toliko loše da je svakom bilo jasno da ide neko bolje, drugačije  vrijeme. I mi smo svi bili ekstremno kapacitirani, obučeni, dovoljno bezobrazni da mislimo da možemo sve, da možemo mijenjati svijet, i zapravo se nas dvadesetak okupilo u jednu arhitektonsku scenu gdje smo preuzeli inicijativu. Za razliku od Srbije, gdje nije došlo do smjene generacija među arhitektima, u Hrvatskoj se to desilo. Stara je generacija jednostavno izašla iz vlaka i mi smo ušli na ispražnjena mjesta. Mislim da je to tada bilo silno poticajno i interesantno, iz toga se može puno naučiti. 

Sad se lagano i ovaj drugi vlak prazni, neki možda putuju dalje, to ćemo vidjeti, ali sigurno u vlak ulaze neki novi ljudi. Isto tako morate znati da taj vlak arhitekture uvijek klizi, brzo ide napred, i ne treba biti previše samouvjeren. Mogućnost za ispadanje iz njega je svakodnevna i na to moraju biti spremni svi mlađi arhitekti koji su sa mnom skupa voze u tom dolazećem trećem vlaku. To je razlika između devedesetih i danas. Devedesetih se znalo da vlak ide u jednom smjeru, dok danas on ide u tisuće smjerova, a skretničara često nema. Puno je teže rasti danas nego u trenucima kada sam ja rastao, bar mi se tako čini.

Isto tako, za scenu nije dovoljno da arhitekti budu samo arhitekti projektanti. Presudno je da se netko iz generacije uhvati dužnosti da bude predsednik udruženja, neko da se uhvati poslova komore, neko politike, neko se ulovi projektiranja tehnologije građenja, neko medija i da svako ima svoju iskrenu i jasnu društvenu ulogu. Područje gdje je to problematično i gdje arhitekt ne funkcionira je kada se  baci u politiku. Tu treba naći nekog političnog, koji to razume, koga to drajva, jer to je isto neki čudan ali jednako uzbudljiv adrenalin! Jednog takvog svaka arhitektonska scena, društvo ili generacija moraju imati. U protivnom, nas arhitekte uvijek će podcjenjivački shvaćati kao umjetnike, a to je najgore. To ne volim kad nam rade.

Ivan Rupnik - A peripheral moment

Ivan Rupnik – A peripheral moment

Ivan Rupnik - A peripheral moment

Ivan Rupnik – A peripheral moment

S, M, L, XL / Rem Koolhaas, 1995

S, M, L, XL / Rem Koolhaas, 1995


U projektu Smokovik istraživali ste šta ljudi žele od stanovanja. Šta ste zaključili i kakav je rezultat tog projekta?

To je bio jedan interesantan eksperiment. Kolektivno stanovanje i općenito pojam stanovanja u zajednici kojeg ste izučavali na fakultetu, njega više nema. Nema više nečeg što se zove socijalno stanovanje, jer nema više sustava koji gradi to stanovanje. Danas, htjeli mi to ili ne, sve je u nekakvom slobodnom tržištu , znači ti tržišno plaćaš svoj stan. Istina je da si ga i prije plaćao, ali u nekom sasvim drugačijem sustavu, kroz drugačije i duže vrijeme, unutar stabilnosti globalnih sustava i drugačijih politika. 

Mi smo analizirali šta bi stanovanje u Krku moglo biti i shvatili da, koliko god se svi kunu u kolektiv, nitko ne želi živjeti u kolektivnom stanovanju! Preziru to. Samo privatno, moj vrt, moj roštilj, neki moj dragi big brother… I onda smo shvatili da je neka in-between tipologija kolektivnog i individualnog, sa tri do četiri stana, zapravo tipologija koju trenutno ljudi grade. Ljudi su kroz nelegalnu gradnju više-manje formirali neku novu očekivanu i potrebnu tipologiju – jedino što nama arhitektima preostaje je promišljati tu tipologiju i njene prostorne, gradbene, društvene, socjalne i sve druge odnose što bolje znamo. Ali u projektu Smokovik nisam krenuo od toga da namećem ljudima kolektivno stanovanje, jer sam shvatio da to ne ide. Mislim da ljude nema potrebe uvjeravati kako i što im je potrebno. 

To je zapravo način da se tržišna logika i ono što je blisko ljudima prevede u neki arhitektonski jezik, u neku vrstu planiranja – možda je to odgovor na ovaj savremeni problem.

Tako je, ne treba ljudima soliti pamet! Jednako tako ne treba biti frustriran i nezadovoljan, nego društvenu stvarnost, njezine prednosti i mane pretvarati u novi i drugačiji projekt, to je naša univerzalna i vanvremenska uloga. Ne menja se svijet projektom, odlukom, dekretom, nego smo mi sitni kotačići koji u mašini velikog svijeta radimo neke bolje, drugačije stvari, bolje trenutke, bolja mjesta i to je super dovoljno. No činjenica je da se ta bolja mjesta tek vide kada postoje loša.

Smokovik

Smokovik

Spontano formirane tipologije

Spontano formirane tipologije


Puno ste projektovali u manjim zajednicama, posebno na ostrvu Krku. Kako vidite odnos arhitekte prema lokalnoj zajednici, na koji način se ona može uključiti, informisati i eventualno odlučivati o tome šta će se i kako pojaviti u njihovom komšiluku? Svojevremeno je i prof. Juraj Neidhart isticao komšiluk kao nekakav kontekst, ambijent. Ovde se danas često dešava da se u komšiluku nešto pojavi a da niko ne zna ni šta je to. Kako arhitekta da komunicira sa tom zajednicom?

Bez lokalne zajednice ne postojiš, toga arhitekt mora biti svjestan. Arhitekt je uvijek plod zajednice otkuda i za koju djeluje. Pa čak i kad si globalan, ti si zapravo produkt te globalne zajednice. I burza u Šenzenu je isto tako rezultat neke globalne zajednice. Ona je zapravo jedna klasična arhitektura, arhitektura koja je plod zajednice koja se zove globalna burza novca.

Ono što je meni intuitivno bilo jasno je da kao mladi arhitekt ne smijem nikako ostati u Zagrebu, jer mi je taj grad bio prevelik, prevelika konkurencija. Koliko god je u njemu bilo ugodno studirati, družiti se, ljubiti, voleti i mrzeti, djelovanje u praksi je nešto što sam shvatio kao deset godina klauzure, izdvajanja iz centra, izbivanja iz fokusa stručne javnosti. Ja sam otišao rađe u neku vrstu provincije, samostana, ako ga možemo tako nazvati, u vrlo malu ali iskrenu sredinu gdje mogu biti vrlo iskren, otvoren, i direktno komunicirati. U zajednicu u kojoj nema preveliki broj šumova, preveliki broj kontradiktornih interesa.

Meni se čini, a definitivno se to danas i pokazalo, da su devedesetih godina mala mjesta postala vrlo otvorena, a prisutna na široj mapi. Zato danas i ima niz istina, niz mjesta, niz paralelnih malih sredina sa jasnim stavom i pogledom na život. Švicarska na primer, to je jedno globalno selo sa velikim stupnjem kvalitetne arhitekture gde niz arhitekata radi vrlo suvislu, elitnu arhitekturu, ali vrlo umreženu u tu lokalnu, malu zajednicu. Ja vjerujem da se arhitekti moraju disperzirati, da nema više centra, da nema više velikih središta, i da je zapravo svako mjesto potencijalno dobro za kvalitetnu arhitekturu. Upravo zato jer kvalitetni ljudi mogu biti bilo gdje, bilo kad, samo moraju biti strpljivi i jako fokusirani.

Dvorana u kontekstu, Krk, 2013.

Dvorana u kontekstu, Krk, 2013.

Dvorana u kontekstu, Krk, 2013.

Dvorana u kontekstu, Krk, 2013.

Dvorana u kontekstu, Krk, 2013.

Dvorana u kontekstu, Krk, 2013.


Mislite li da je u Hrvatskoj u poslednjih dvadesetak godina to aktiviranje manjih sredina donekle uspelo?

Da. Hrvatska, koliko god sad ima problem sa previše lokalne samouprave, previše gradova i općina i stoga previše birokratskog aparata, ipak je to dobro za ljude i razvoj sredine. Mi ne bismo nikad napravili novigradski Lapidarij da nije bilo te male sredine u kojoj je bila jedna kvalitetna arhitektica, kvalitetan gradonačelnik i kvalitetan arhitekt koji je bio u konzervatorskom odjelu ministarstva kulture, koji su svi iskreno htijeli taj projekt. To troje ljudi su bili educirani u nekakvim centrima izvrsnosti, vratili se u svoju malu sredinu, delovali su vrlo lokalno i shvatili su da taj lapidarij upravo tamo treba biti, kod njih u malom mjestu u Istri. Projekt je nastao vrlo spontano, ta mala sredina je pozvala četiri arhitektonska tima na pozivni natječaj za kuću koja je vrlo mala. Tako da je ambicija male sredine, rekao bih, obrnuto proporcionalna njenoj veličini, ta ambicija i vizija nevjerojatno je važna. Zato ja vjerujem u vaše Kraljevo, u Niš, u Užice, u neke druge sredine. To je Srbija. To je ono što je važno da diže nivo arhitekture. Jer svakom je jasno da će u Beogradu uvijek biti tisuće hipstera koji će htjeti ići na nekakve dane dizajna i arhitekture. A prava i direktna arhitektura dešava se brže i lakše negde drugde.

Zato mi se čini da Lapidarij puno lakše nastaje u Novigradu nego u Beogradu ili Zagrebu. Puno lakše! I puno je lakše biti radikalan u maloj sredini nego u velikoj. Velike sredine su konzervativne. Trenutačno najkonzervativniji grad na svijetu vrlo bi lako mogao biti sam Njujork. Sva ludost šezdesetih i Andyja Warhola je davno davno konzumirana prošla. To danas nije opasan grad, moglo bi se reći da je bio dobar kada je bio opasan, kada je bio radikalan. Gradovi moraju biti radikalni da bi bili kvalitetni. Arhitektura mora biti radikalna da bi opstala u nepredvidivosti njene izvedbe.

Ovde je trend upravo suprotan tome u šta verujete, totalna jedna centralizacija, skupljanje ljudi u Beogradu. Pogotovo mladih ljudi iz struke, čini mi se da oni imaju utisak da je izvan Beograda potpuni mrak!

Ma znaš šta, to se samo čini, zato jer se niko nije odvažio da ide van centra, ali to je malo poput taktike specijalnih jedinica, diverzanata. Ne možeš ići u diverzantski rat a da nemaš velik i zašiljen nož, da nemaš nabijen pištolj, maskirne boje i da nisi ekipiran, spreman na mogući poraz, spreman da možda mjesec dana nećeš ništa jesti, da nećeš s nikim progovoriti ni riječi, ali da ćeš kad-tad izvršiti svoju akciju, osvojiti odabranu utvrdu i nakon obavljenog zadatka povući se na svoj položaj. A sa druge strane ljudi su ipak društvena bića, njima je potrebno da se vide, potvrde, da budu prisutni, da se lajkaju… Vrlo je teško danas biti diverzant! 

Razgovarali u Beogradu, marta 2014: Kosta Mijić, Nebojša Antešević

Lapidarij, Novigrad, 2003 / Randić-Turato

Lapidarij, Novigrad, 2003 / Randić-Turato

Lapidarij, Novigrad, 2003 / Randić-Turato

Lapidarij, Novigrad, 2003 / Randić-Turato

Lapidarij, Novigrad, 2003 / Randić-Turato

Lapidarij, Novigrad, 2003 / Randić-Turato



Uključi se u diskusiju
Dosadašnji komentari (9)

Ili se uloguj:


*Komentari se pregledaju pre objavljivanja


  • D.
    29.04.2014

    “svugdje u svijetu nađeš mlade i ambiciozne, ali i mlade i potpuno neambiciozne ljude. Mene ovi drugi uopće ne interesiraju i njima se kao profesor uopće ne obraćam.”

    dalje nisam zeleo da citam ovaj tekst.

  • Krsto
    29.04.2014

    Svakako da je ta izjava problematična, nimalo pedagoški stav, kojim se ne rješava jedan očit problem u našoj arhitekturi: mladi i ambiciozni najčešće odu odavde i svoj talenat i svoje ambicije iskazuju negdje drugo, a ovi drugi neambiciozni ostaju ovdje i stvaraju “našu” arhitekturu. Zato bi trebalo i iz njih, manje ambicioznih, pokušati izvući ono najbolje, učiti ih i širiti im vidike, jer od toga nam zavisi arhitektura. Turato je neko ko je došao iz struke, kao projektant sa velikim rezultatima, koji ima šta da pokaže studentima, ali je očigledan manjak pedagoškog iskustva, koji dovodi do ovakvih izjava.

    U svakom slučaju, D., progutaj knedlu i pročitaj tekst do kraja, jer ćeš naći preciznu analizu trenutnog stanja u struci, razliku između Srbije i Hrvatske u arhitektonskoj produkciji, opis položaja i uloge arhitekte u sadašnjem svijetu i još mnogo štošta. A Turato, koji iza sebe ima preko 500 projekata, više je nego relevantan da govori o ovim stvarima.

  • B.
    29.04.2014

    upravo ti neambiciozni su najzanimljiviji studenti, pokušati ih zavesti da vjeruju da njihov projekt nije samo akademska formalnost i egoistična utrka s kolegama, to radi svaki ambiciozni profesor

  • Biljana
    29.04.2014

    Sve pohvale za intervju. Turata izuzetno cenim. Ovim intervjuom on potvrđuje moje stavove o arhitekturi kao profesiji i direktno ukazuje na srž problema. Smatram da je dio vezan za manipulisanje arhitektonskim fotografijama izuzetno značajan.

  • Dragan
    29.04.2014

    “Upravo ti neambiciozni su najzanimljiviji studenti” – ovo može da kaže samo neko ko nema ni dana u arhitektonskoj pedagoškoj praksi bilo koje vrste.

    Fakultet nije socijalna ustanova čija je uloga da nemotivisane i neambiciozne mlade ljude spašava od propasta i nerada. Kao što bi to Filip Džonson rekao – arhitektura može biti jedino vokacija. A vokacija (poziv) je oblik religijskog iskustva u kome ti “unutrašnji glas” govori da se nečim baviš. Prema terminima savremene nauke, to je unutrašnja motivacija (eng. grit).

    A zašto su vokacija, ambicija i motivacija važni? Pa zato što ako ih studenti nemaju, velike su šanse da nikada neće moći da se suoče sa CRAP-om (Criticism, Rejection, Assholes, Pressure), a svi znaju da su te četri stvari sastavni deo svakodnevnice arhitektonske profesije.

    Ili kako bi to Steve Jobs rekao: https://www.youtube.com/watch?v=KuNQgln6TL0

  • spearhead
    29.04.2014

    D – boljima se tesko prasta

  • Krsto
    29.04.2014

    Filip Džonson jeste u pravu, ali u vremenskom trenutku kada je izjava izrečena. Danas, zakoni tržišta vrše takvu segmentaciju stvarnosti da Arhitekta (sa velikim A) postaje previše romantizovan pojam, iz vremena kada su arhitekti radili total design, kao što kaže Turato. Danas arhitekta ima mnogo više uloga, i tu je Turato sasvim u pravu – nisu svi projektanti (možda njima treba najviše unutrašnje motivacije), ali npr. bolje je da se menadžmentom u arhitekturi bavi neko ko je završio arhitekturu (makar osnovne studije) nego neko ko je završio neki menadžment ili tako nešto.

    Specijalizacija, učenje specifičnih vještina na master studijima, kako kaže T., kad-tad mora doći, jer će u suprotnom biti previše neostvarenih (st)arhitekata, koji smatraju da znaju sve, a onda će zakoni tržišta (CRAP) da ih pojedu.

    Slažem se da fakultet nije soc. ustanova ili osnovna škola, nego je studiranje stvar ličnog izbora, ali problem leži u tome što previše ljudi upisuje fakultete, što je opet jedan poseban problem ovde i sada. Nakon studija, ti arhitekti će nešto da grade, imali oni vokaciju i ambiciju ili ne (a većina nema), pa treba dobro razmisliti da li od njih dizati ruke tokom edukacije. Turato ima pravo na to, jer on jeste Arhitekta (sa velikim A), ali nije Profesor (sa velikim P).

  • Vesna
    29.04.2014

    Pogledajte oko sebe, čiju ambiciju vidite na našim kućama, ulicama, gradovima? Itekako je važno problematizovati neminovnu pojavu “poptuno neambicioznih studenata” na Akademiji.

    Odmah se vraćam na teme koje su u intervjuu – istrajnost, poverenje, i meni najzanimljivija – komunikacija. Arhitektonska scena u Srbiji napreduje onoliko koliko je sposobna da razvije komunikaciju – unutar sebe, sa investorima, sa širom zajednicom, drugim strukama, sa državnicima, internacionalno.

    Između opšteg muka i kakofonije je paradoks – arhitekti nisu stvorili sebi prostor!

    Raduje me što se AF otvara za gostujuće profesore. Nadam se da će gospodin Turato imati brojnu ambicioznu publiku na fakultetu!

    Hvala Superprostoru što i mi koji nismo više tamo možemo da zavirimo :)

  • opet D.
    08.05.2014

    Krsto procitao sam tekst, odlican je samo sam malo hteo da preuvelicam znacaj recenice koju je Turato izgovorio i da to jedan profesor ne sme sebi da dozvoli. Posebno ne profesor i arhitekta takvog kvaliteta.

    Ne valja biti mnogo ambiciozan jer onda izgubis kontrolu nad sredstvima kojima dolazis do ciljeva. Evo to moze da potvrdi i dragan sa svojim visegodisnjim pedagosko-fakultetskim iskustvom.