Arhitektonski dijalozi [teorija] – Razgovor s Marojem Mrduljašem

Koliko je u arhitekturi nužno teorijsko promišljanje; trebaju li arhitekti pisati ili su njihovo dostatno izražajno sredstvo crtež i projektantski rad? Je li moguća kompetentna ‘teorija bez prakse’?

Je li moguća kompetentna praksa bez teorije? Pojam teorije u vašem pitanju zamijenio bih pojmom refleksivnosti, odnosno konceptualno utemeljenog i društveno aktivnog odnosa projektanta prema vlastitom radu i prema kontekstima unutar kojih on ili ona djeluje. Arhitektonska teorija je autonomna disciplina i nema potrebe da se teoretičar bavi praksom. Za mene osobno je jedan od instrumenata analize projektantski uvid u određenu temu, no ta pozicija je posljedica mojeg formiranja jer se gotovo isključivo bavim kritikom, a ne teorijom.

Koje su teme i koja su istraživanja važna za hrvatsku arhitekturu, imamo li ih danas? Postoji li kod nas formatirana „znanost o arhitekturi“, kakva ona jest i kakva bi trebala biti?

Tijekom zadnjih godina razvija se znanstveni diskurs o širokom rasponu tema: od historiografskih do tehničkih. Te teme sudjeluju u formiranju korpusa akademskih saznanja, koja su svakako korisna. No, misao o arhitekturi se razvijala i temeljem neznanstvene artikulacije individualnih koncepcija, pa i intelektualnih akrobacija, i ta druga linija je možda poticajnija za razvoj arhitekture. Kritička teorija žanr je za sebe i ne zasniva se ni na znanosti ni na osobnim pristupima, nego na dubini intelektualnih uvida i snazi stavova kojima znanstvena discipliniranost može pomoći, ali im nije jamac.

Što znači kritika u arhitekturi, kako ona može pridonijeti boljoj praksi? Što je važno za dobroga kritičara?

Arhitektonska kritika otkriva i tumači vrijednosti i svojstva projekata kojih sami autori možda i nisu bili svjesni i smješta arhitekturu u širi kulturni kontekst. Kritika kroz proširenu interpretaciju nadograđuje i obogaćuje projekt, kao što i projekt može biti dobar povod za razvoj ili testiranje novih teorijskih postavki.

Kako ocjenjujete stanje naše arhitektonske periodike? Gase se ključni časopisi s velikom tradicijom, no pokrenuti su i neki novi? Što bi trebao biti njihov fokus u današnje vrijeme; imaju li utjecaja na razvoj prakse, a i teorije?

Razmotrimo li intelektualne kapacitete, možemo biti zadovoljni kontinuitetom i tradicijom periodike i nikako nije dobro gašenje ili zamiranje tiskanih medija. Fokus periodike je dokumentiranje i kritička evaluacija aktualnih zbivanja, teorijska podrška praksi te razvijanje autonomnoga teorijskog diskursa. Rado bih u Hrvatskoj vidio intelektualno ambiciozan i urednički eksperimentalan časopis, no to trenutno nema tko odraditi.

Jesu li u Hrvatskoj potrebne nove arhitektonske škole (očekuju se studiji u Rijeci i Osijeku)? Govori se i o privatnim arhitektonskim fakultetima, osobito kada se i na državnim ustanovama plaćaju visoke školarine. Bi li edukacijska heterogenost bila dobra ili loša za struku?

Heterogenost je prednost, no uz preduvjet da postoje i intelektualni, organizacijski i drugi elementi za kvalitetno odvijanje nastave. Dupliranje nastave je besmisleno, a svaka škola bi trebala gajiti svoj specifični pristup i autentičnost. Objektivno gledano, Hrvatska teško može kvalitetno više od dvije do tri škole, pogotovo ako se ne internacionaliziraju.

Maroje Mrduljaš je kritičar arhitekture i dizajna. Objavljuje brojne tekstove u domaćoj i stranoj periodici (Domus, Architecture + Urbanism, Hintergrund, deutsche bauzeitung, Bauwelt itd.). Odgovorni je urednik časopisa Oris i urednik arhitekture časopisa Plan. Autor je i urednik više knjiga (u partnerstvu s drugim autorima) Modernism-in-Between, Unfinished Modernisations - Between Utopia and Pragmatism, Dizajn i nezavisna kultura, Suvremena hrvatska arhitektura – Testiranje stvarnosti. Bio je kurator više internacionalno prezentiranih izložbi. Nezavisni je ekspert Mies van der Rohe nagrade EU za arhitekturu. Voditelj je Studijskog arhiva AF-a u Zagrebu.

Maroje Mrduljaš je kritičar arhitekture i dizajna. Objavljuje brojne tekstove u domaćoj i stranoj periodici (Domus, Architecture + Urbanism, Hintergrund, deutsche bauzeitung, Bauwelt itd.). Odgovorni je urednik časopisa Oris i urednik arhitekture časopisa Plan. Autor je i urednik više knjiga (u partnerstvu s drugim autorima) Modernism-in-Between, Unfinished Modernisations – Between Utopia and Pragmatism, Dizajn i nezavisna kultura, Suvremena hrvatska arhitektura – Testiranje stvarnosti. Bio je kurator više internacionalno prezentiranih izložbi. Nezavisni je ekspert Mies van der Rohe nagrade EU za arhitekturu. Voditelj je Studijskog arhiva AF-a u Zagrebu.

Maroje Mrduljaš, Dan D, 2011.

Maroje Mrduljaš, Dan D, 2011.

Patricija Kiš, Saša Randić, Marijan Hržić i Maroje Mrduljaš

Patricija Kiš, Saša Randić, Marijan Hržić i Maroje Mrduljaš

Unfinished Modernisation - Between Utopisa and Realism

Unfinished Modernisation – Between Utopisa and Realism


Koju biste inozemnu arhitektonsku školu preporučili za najbolju praktičnu, a koju za najbolju teorijsku edukaciju? Mislite li da je za studij arhitekture nužno inozemno iskustvo? Ostati ili vratiti se?

Edukacija pojedinca ovisi o njegovim osobnim afinitetima. Za arhitekta u razvoju bitno je da prouči profil određene škole i raspozna što mu pojedini intelektualni ambijent, ali i širi kulturni kontekst mogu pružiti. Mene je uvijek zanimao kontekst u kojem se škola ne bavi fah-temama, nego formiranjima osobnosti, što je nekad bila odlika Architectural Association u Londonu.

Treba li školu birati po dobrom programu ili po elitnim nastavnicima koji su „negdje drugdje“ – što je važnije za kvalitetno obrazovanog arhitekta?

Najvažnija je intelektualna vibrantnost pojedine škole, a popis pojedinih zvijezda koje povremeno ili nikada ne navraćaju je teško procijeniti. Velika imena mogu biti i atraktori manje eksponiranih, no sigurno posebno kvalitetnih nastavnika.

Architectural Association, London

Architectural Association, London


Što se promijenilo u hrvatskoj arhitektonskoj praksi u posljednjih 20-ak godina, uzmemo li 1990. kao prijelomnu točku?

Godina 1990. nije prijelomna točka u hrvatskoj arhitektonskoj misli, a utjecaj investitora i velikih građevinskih tvrtki na praksu već je bio prisutan i u socijalizmu. No, negdje u prvoj polovici 2000-itih velik broj javnih natječaja dinamizirao je disciplinu i doveo do nekih dobrih realizacija. I u Hrvatskoj se osjeća globalna heterogenost pristupa, no uglavnom nema dijaloga između različitih pozicija.

Mislite li da je hrvatska arhitektura danas na pravom putu, kako kotiramo u internacionalnom kontekstu?

Hrvatska suvremena arhitektura raspoznata je u internacionalnom kontekstu, ali u razmjerno ograničenoj mjeri. Tek rijetki, katkad čak i efemerni iskoraci bivaju prepoznati kao internacionalni doprinos. Prema mojemu osobnom iskustvu, vlada veće zanimanje za poslijeratni modernizam nego za suvremenu arhitekturu.


Postoji li u današnjoj hrvatskoj arhitekturi neki „zajednički nazivnik“, lokalna prepoznatljivost i, recimo, poveznica s pojmom zagrebačke škole arhitekture?

Pitanje autentičnosti određene scene u prvom redu se odnosi na sposobnost da se ovlada lokalnim datostima putem koncepata koji nose univerzalnu vrijednost. Takvih primjera ima vrlo malo. Upozorio bih na to da mnogi hrvatski gradovi i sredine imaju ili su imali svoje scene: primjerice Split 1960-ih i 1970-ih.

Je li kod nas izgledno razdvajanje planiranja i projektiranja u dvije zasebne discipline ili je očekivano snažnije integriranje? U inozemstvu su poznata oba modela, koji se pokazao boljim?

Štetno je razdvajati arhitekturu od urbanizma, no veći je problem taj što su institucionalni urbanistički instrumenti neoperativni, a metode zastarjele. I na razini legislative urbanizam je uglavnom zamijenjen pojmom prostornog planiranja, što je apstraktna, prilično birokratska kategorija. No, ogromna produkcija planske dokumentacije ionako je samo pomoćni instrument (uglavnom nesuvislim) politikama prostora.

Split - Staro gradsko jezgro

Split – Staro gradsko jezgro


Imaju li arhitekti još uvijek svoje mjesto u dizajnu, koji se u novije vrijeme i na razini edukacije i u domeni djelovanja u Hrvatskoj formirao kao samostalna struka?

Arhitekti koji gaje interes za produkt dizajn bez sumnje mogu dati doprinos i u toj domeni. No, produkt dizajn je složeni problem s vlastitim zakonitostima i danas ga odlično odrađuju autori koji su educirani kao dizajneri. Dodao bih da su arhitekti često očajno nepismeni po pitanju grafičkog dizajna.

Trebaju li (i smiju li) arhitekti biti politički angažirani? Je li im mjesto u građanskim incijativama i alternativnome aktivizmu?

Arhitekti bi trebali biti politički osviješteni i aktivni, i svakako bi trebali biti uključeni u javnu debatu u prostoru, inače će se struka marginalizirati. Pri tome je ključno da čvrsto stoje iza svojih stavova, a ne da izdaju dekrete.

Sjećate li se svoga prvoga objavljenog teksta, s kojom temom ste počeli pisati?

Mislim da se radi o osvrtu na hrvatski nastup na Milanskom Trienalleu 1997. No, prvi tekst koji sam napisao s određenom ambicijom bio je kratki referat o Tadau Andu za prof. Pleštinu.

Što u vlastitome istraživačkom ili publicističkom djelovanju smatrate najvažnijim, koje je Vaše „ključno djelo“, za Vas intimno bitan tekst?

Vjerojatno najkoncentriraniji test je moj teorijski diplomski rad, koji polazi od pojma otvorenog djela i strukturalizma, primijenjenih na reviziju arhitektonskog modernizma 1960-ih i 1970-ih.


Tko je najviše utjecao na Vaš rad, na Vaše shvaćanje arhitekture, formiranje likovnog ukusa…? U kojoj ste mjeri znanje svojih mentora i profesora prenijeli u vlastiti stvaralački prosede?

Na moje projektantsko i intelektualno formiranje ponešto je utjecalo nekoliko profesora, no možda još i više kolege s kojima sam studirao. Čini mi se da je u toj neposrednoj interakciji, strasti i dijeljenju znanja i upućivanju izazova bilo možda i najviše poticajne energije i motivacije. Također, neizbježno i gotovo isključivo sam određen riječkom post-punk scenom 1980-ih i pojedinim enklavama napredne kulture unutar tjeskobe Zagreba 1990-ih.

Kada ste se odlučivali za arhitekturu (odnosno za Vaš današnji poziv), jeste li imali i rezervni izbor? Što bi po želji i interesu mogla biti Vaša „druga struka“?

Kao dijete, crtao sam gradove i brodove. Brodove nešto više. No, s odrastanjem moj fokus interesa se okrenuo prema domenama kulture i umjetnosti. Kako je moj psihološki ustroj prilično racionalan, a nisam osjećao da imam ikakav poseban talent, arhitektura je bila prirodan izbor.

Paraf, riječki post-punk bend

Paraf, riječki post-punk bend


Koga biste istaknuli kao ključnoga hrvatskog arhitekta 20. stoljeća i zašto? Je li taj izbor objektivan ili sasvim osoban, subjektivan?

Po istraživačkoj energiji, imaginaciji koja je nadilazila poznate okvire, projektantskoj preciznosti, konzistentnosti uglavnom nerealiziranog opusa, pa i po nevelikome ali vrlo iskrenome kritičkom radu, to je Vladimir Turina.


Ako biste za europsku antologiju arhitekture trebali predložiti po jednu povijesnu i suvremenu zgradu iz Hrvatske, što bi bio Vaš izbor?

Povijesna jezgra Splita paradigmatski je primjer vitalnosti urbanog tkiva: transformacija palače jednog imperatora postala je središte grada tisuće stanovnika. Od suvremenih projekata odabrao bih takozvanu Teglenicu, projekt za hrvatski nastup na Biennaleu u Veneciji.

Koja je za Vas ključna arhitektonska knjiga hrvatskih autora, a koja je nezaobilazna u svjetskoj stručnoj literaturi? I, općenito, koja je Vaša najdraža knjiga, neovisno o žanru?

Moj odabir je šablonski i ne bazira se na užitku nego na relevantnosti: Moderna arhitektura – kritička povijest Kennetha Framptona. Preporučio bih i knjigu Marshalla Bermana All That is Solid Melts into Air i Hilde Heynen Architecture and Modernity. Mislim da o arhitekturi možemo saznati više iz knjiga koje pripadaju drugim žanrovima. U svojim dvadesetima sam bio borgesovac, no danas mi se ta literatura čini kao možda i previše dopadljiva intelektualna gimnastika. Kafka mi je danas puno bliži i relevantniji; uostalom, čini mi se da je potrebna određena odvažnost odista se suočiti s njegovim djelom.

I na koncu, čime se bavite izvan struke… koji su Vam interesi, hobiji; po čemu Vas struka manje poznaje…?

Kada bih bio sposoban pronaći svijet izvan struke, iz nje bih vjerojatno nestao.

Razgovor vodio: Alen Žunić. Intervju je objavljen u knjizi “Diskurs hrvatske arhitektonske teorije” iz edicije Arhitektonski dijalozi koju su uredili Boris Dundović i Alen Žunić.
Hrvatski paviljon, Bijenale arhitekture u Veneciji, 2010.

Hrvatski paviljon, Bijenale arhitekture u Veneciji, 2010.

Marshall Berman, All That is Solid Melts into Air



Uključi se u diskusiju
Dosadašnji komentari (0)

Ili se uloguj:


*Komentari se pregledaju pre objavljivanja