Arhitektonski dijalozi [teorija] – Razgovor s Vedranom Mimicom

Koliko je u arhitekturi nužno teorijsko promišljanje; trebaju li arhitekti pisati ili su njihovo dostatno izražajno sredstvo crtež i projektantski rad? Je li moguća kompetentna ‘teorija bez prakse’?

Da parafraziram Alda Rossija – ako hoćete graditi zgrade, postanite graditelj; ako hoćete biti arhitekt, onda napišite knjigu. Progresivna, kritička arhitektura bez teoretskog promišljanja ne može se zamisliti. To ne znači neizbježno da arhitekti moraju pisati, ali znači da moraju teoretski misliti. S druge strane, kritičari arhitekture ni na koji način ne trebaju biti neophodno vezani za praksu da bi bili kompetentni.

Koje su teme i koja su istraživanja važna za hrvatsku arhitekturu, imamo li ih danas? Postoji li kod nas formatirana „znanost o arhitekturi“, kakva ona jest i kakva bi trebala biti?

Za hrvatsku arhitekturu krucijalno bi bilo istraživati transformacije hrvatskih teritorija i gradova u tranziciji. Drugim riječima, treba istraživati vrijeme u kojem živimo te odnos arhitekture i proizvodnje prostora u lefebvreovskom smislu. Govoreći o znanosti o arhitekturi u Hrvatskoj, moram parafrazirati Krležu pa napisati – sačuvaj nas, bože, hrvatske znanosti o arhitekturi. Ja ne mislim da je arhitektura primarno znanstvena disciplina te joj kao takvoj i ne treba neizbježno znanstveni pristup. Treba joj najviše imaginativna i inteligentna kritika.

Vedran Mimica rođen je 1954. u Zagrebu. Diplomirao je 1979. na AF u Zagrebu. Nakon diplome pohađao je nekoliko postdiplomskih kolegija (Split, Ljubljana, Delft). U siječnju 1991. počinje raditi na Berlage Institutu u Amsterdamu kao koordinator projekata, na kojem djeluje kao dekan 2007. - 2012. godine, a karijeru nastavlja u Chicagu na IIT College of Architecture kao profesor te prodekan za istraživanja i direktor postdiplomskih programa. Piše tekstove o arhitekturi i arhitektonskoj naobrazbi u časopisima Domus, Hunch, Architectur Aktuell, ČiP, AB i Oris. Dobitnik je nagrade Neven Šegvić za 2007. godinu.

Vedran Mimica rođen je 1954. u Zagrebu. Diplomirao je 1979. na AF u Zagrebu. Nakon diplome pohađao je nekoliko postdiplomskih kolegija (Split, Ljubljana, Delft). U siječnju 1991. počinje raditi na Berlage Institutu u Amsterdamu kao koordinator projekata, na kojem djeluje kao dekan 2007. – 2012. godine, a karijeru nastavlja u Chicagu na IIT College of Architecture kao profesor te prodekan za istraživanja i direktor postdiplomskih programa. Piše tekstove o arhitekturi i arhitektonskoj naobrazbi u časopisima Domus, Hunch, Architectur Aktuell, ČiP, AB i Oris. Dobitnik je nagrade Neven Šegvić za 2007. godinu.


Što znači kritika u arhitekturi, kako ona može pridonijeti boljoj praksi? Što je važno za dobroga kritičara?

Kritika u arhitekturi je osobiti intelektualni napor da se razumije autorski stvaralački proces u odnosu na kontekst. Kritika pomaže praksi da onemogući autorsko izmišljanje stvarnosti, da parafraziram samog sebe. Dobar kritičar mora učiti od Kennetha Framptona, ali ga ne smije imitirati. Kritičar treba u dušu poznavati i autora i djelo o kojem iznosi kritiku.

Kako ocjenjujete stanje naše arhitektonske periodike? Gase se ključni časopisi s velikom tradicijom, no pokrenuti su i neki novi? Što bi trebao biti njihov fokus u današnje vrijeme; imaju li utjecaja na razvoj prakse, a i teorije?

U kontekstu izdavaštva u srednjojugoistočnoj Europi hrvatska periodika izgleda dosta dobro. Oris i zadnji veliki ČiP-ovi su sigurno jako kvalitetni proizvodi. Gašenje ČiP -a kao analognog proizvoda i prijelaz u digitalno doba je teška pogreška. To je kao da vjerujete u seks na internetu.

Moj je argument oduvijek bio to da časopis mora otkrivati stvarnu stvarnost, a ne dizajnerski manipuliranu stvarnost. Časopisi u biti slabo utječu na praksu jer „sve je to već napisano, ali se jako malo čita“, opet iz Krležine čitanke. Često se umjesto čitanja i razumijevanja puno gleda pa postoje nesretne interpretacije originala, koje onda neizravno utječu na praksu, ali sve manje i manje.

Možda pomalo paradoksalno, ali časopisi jako slabo utječu na razvoj teorije, zato što časopis koji bi ozbiljno teoretski istraživao arhitekturu u Hrvatskoj jednostavno ne postoji.

Jesu li u Hrvatskoj potrebne nove arhitektonske škole (očekuju se studiji u Rijeci i Osijeku)? Govori se i o privatnim arhitektonskim fakultetima, osobito kada se i na državnim ustanovama plaćaju visoke školarine. Bi li edukacijska heterogenost bila dobra ili loša za struku?

U Čileu, zemlji sa 7,5 milijuna stanovnika, ima 37 arhitektonskih škola, dok je arhitektura u Čileu na iznimno visokom nivou. Edukacijska heterogenost bi, prije svega, bila dobra za razvoj različitih edukacijskih modela, pa onda i za struku. Naravno, sama heterogenost ili različitost, bez povećanja kvalitetne edukacije, neće pomoći ni školama ni praksi. Kvalitetna edukacija se može dogoditi samo ako u nekoj sredini postoji dovoljna kritična masa ljudi, ambicije, sredstava i osobito zdravog razuma.

Koju biste inozemnu arhitektonsku školu preporučili za najbolju praktičnu, a koju za najbolju teorijsku edukaciju? Mislite li da je za studij arhitekture nužno inozemno iskustvo? Ostati ili vratiti se?

Najbolja praktična škola za arhitekturu je vjerojatno arhitektonski fakultet na ETH u Zürichu. Najbolja škola, što se teorije tiče, je možda arhitektura na Princeton sveučilištu u Americi.

U današnjem globalnom svijetu jedino relevantno iskustvo je inozemno; ali, naravno, samo ako se koristi u odnosu na lokalno postojeće iskustvo. Preklapanje globalnih tokova s lokalnim vrijednostima proizvodit će arhitekturu u budućnosti u Hrvatskoj kao integriranom teritoriju Europske unije.

Pitanje ostati ili vratiti se ne postoji više nakon 1.7.2013., barem što se prostora Europske unije tiče.

Samo ako ste teški ovisnik o kulenu, onda ćete svoj teritorij za djelovanje ograničiti na Slavoniju, inače ćete posao tražiti od Malte do Finske.

Treba li školu birati po dobrom programu ili po elitnim nastavnicima koji su „negdje drugdje“ – što je važnije za kvalitetno obrazovanog arhitekta?

Školu bi trebalo birati, prije svega, po programu. Koolhaasa ćete teško sresti na Harvardu, kao i Zahu u Beču. Kvalitetno obrazovanje arhitekata je, prije svega, jako financijski zahtjevna aktivnost i ne može se bazirati na povremenim ispadima entuzijazma, bilo od strane studenata ili nastavnika. Znači, možda malo previše profano, ali kvalitetno obrazovanje se može ostvariti kroz visoki budžet, pozitivnu selekciju nastavnika i studenata te dinamičan kurikulum koji se stalno prilagođava promjenama u društvu.

Arhitektonski Dijalozi

Arhitektonski Dijalozi

Čovjek i Prostor (2010)

Čovjek i Prostor (2010)


Što se promijenilo u hrvatskoj arhitektonskoj praksi u posljednjih 20-ak godina, uzmemo li 1990. kao prijelomnu točku?

Guglajte moj tekst Arhitektura tranzicije i proizvodnja smisla u Randic & Turato, Arhitektura tranzicije, Arhitekst, Zagreb, 2000. Ukratko, promijenilo se sve.

Mislite li da je hrvatska arhitektura danas na pravom putu, kako kotiramo u internacionalnom kontekstu?

Hrvatska arhitetura je sigurno bila na pravom putu, i još kotira jako dobro u europskome kontekstu.

Naime jedna, kako sam je ja nazivao, europska generacija hrvatskih arhitekata, koja se afirmirala kroz Europan početkom 90-ih, kao i postdiplomanti Berlage instituta iz Hrvatske, te generacija koja se potvrdila kroz program POS-a, laureati Mies van der Rohe nagrade iz Studija UP, te Platforma 9.81, formirali su jednu sjajnu percepciju o hrvatskoj arhitekturi u europskome kontekstu. Imali smo i sjajne selektore Zagrebačkog salona, vodeće europske kritičare te promotore hrvatske arhitekture.

Međutim, to se sve dogodilo u doba euforije nakon osnivanja samostalne države, pa kasnije u doba kratke bonanze neoliberalnog modela financiranja, koji se brzo urušio, i nisam siguran koliko će sadašnja kriza društva, koju sad uočavamo u totalu, pomoći na tom putu. Europska asimilacija bi sigurno mogla pomoći, i to je možda slamka spasa za izlaz iz sadašnje situacije.

Postoji li u današnjoj hrvatskoj arhitekturi neki „zajednički nazivnik“, lokalna prepoznatljivost i, recimo, poveznica s pojmom zagrebačke škole arhitekture?

Ne vidim nešto što bi povezivalo ili stvaralo sličnosti, a pogotovo ne zajedničke nazivnike. Naime meni su različitosti puno zanimljivije i zato i jest nova hrvatska arhitektura prepoznatljiva. Njirići su jako drugačiji od Randića i Turata, i to je jako zanimljivo.
Nakon njirićevskog pamfleta s izložbe u galeriji Singl u Antwerpenu, XX. versus XXI. stoljeće, ne može se više govoriti o zagrebačkoj školi izvan eklektičkog pristupa. To što danas mnogi arhitekti u hrvatskoj proizvode objekte koji sliče na objekte iz `30-ih ili `60-ih, nikako ne govori ništa ozbiljno o poveznici sa zagrebačkom školom arhitekture. Osim toga, ne postoje relevantna knjiga, istraživanje, dokumentacija te predmet na sveučilištu koji bi se sustavno bavio tim fenomenom. Ona u biti ne postoji, taj je pojam u europskom kontekstu čista terra incognita. Postoji mogućnost da je stvorimo, kao sto je Vladimir Šlapeta stvorio češku modernu kroz izložbe, kataloge, knjige, predavanja, istraživanja i akademiju.

Je li kod nas izgledno razdvajanje planiranja i projektiranja u dvije zasebne discipline ili je očekivano snažnije integriranje? U inozemstvu su poznata oba modela, koji se pokazao boljim?

Aldo van Eyck je još 1962. napisao da je kuća kuća ako je i mali grad, a grad je grad samo ako je i velika kuća, što se kod nas slabo čulo, a nimalo razumjelo. Ne postoji ni jedna ozbiljnija arhitektonska praksa koja se simultano ne bavi svim mjerilima. Pitanje je možda i pomalo irelevantno u kontekstu relativno uspješne proizvodnje objekata i apsolutno katastrofalnog stanja u prostoru u hrvatskim gradovima. Planiranje ili nešto što se zvalo urbanizam u Hrvatskoj više ne postoji. Isto tako ne postoji zamjena za modele urbanog planiranja iz prošlosti. Već sada davne 1990., radeći na Barceloni za Olimpijadu, Bohigas je izjavio „Ne GUP, ne DUP, samo strateški gradski projekti!“, a Hrvatska još uvijek vježba staru metodologiju koja služi isključivo političkim elitama s koruptivne igre bez granica.

Gimnazija u Koprivnici - Studio UP / Mies Van Der Rohe nagrada, special mention 2009.

Gimnazija u Koprivnici – Studio UP / Mies Van Der Rohe nagrada, special mention 2009. (Foto: Robert Leš)


Imaju li arhitekti još uvijek svoje mjesto u dizajnu, koji se u novije vrijeme i na razini edukacije i u domeni djelovanja u Hrvatskoj formirao kao samostalna struka?

Arhitekti su dizajneri po prirodi svog posla. Samostalne struke više ne postoje jer živimo u integriranom multidisciplinarnom svijetu. Napredne forme dizajna upravo to i potvrđuju.

Trebaju li (i smiju li) arhitekti biti politički angažirani? Je li im mjesto u građanskim incijativama i alternativnome aktivizmu?

Arhitekti danas jednostavno moraju biti politički angažirani. Framptonov termin political advocacy. mogli bismo prevesti kao političko zagovaranje, aktivnost za koju mislim da je neophodan dio arhitektonskog djelovanja danas. Vidi Framptonov esej Između monumentalnosti i dematerijalizacije u Suvremena hrvatska arhitektura, Testiranje stvarnosti, Mimica, Mrduljaš, Rusan, Arhitekst, Zagreb, 2008.

Sjećate li se svoga prvoga objavljenog teksta, s kojom temom ste počeli pisati?

Moj prvi tekst ili, bolje reći, predavanje, je bilo na Prvom kongesu studenata arhitekture Jugoslavije u Ohridu 1979., pod naslovom Stambeno naselje Byker Wall arhitekta Ralfa Erskina. Radilo se o participaciji stanovnika prilikom projektiranja rekonstrukcije stambenih naselja na sjeveru postindustrijske Engleske.

Što u vlastitome istraživačkom ili publicističkom djelovanju smatrate najvažnijim, koje je Vaše „ključno djelo“, za Vas intimno bitan tekst?

U hrvatskome kontekstu to je sigurno Suvremena hrvatska arhitektura, Testiranje stvarnosti, taj je kolektivni napor na kraju „izrodio“ i najvažnijega hrvatskog arhitektonskog kritičara, Maroja Mrduljaša.
Moje „ključno djelo“ je moj rad na knjizi o 20 godina Berlage instituta, gdje sam proveo zadnje 22 godine. Taj rad je onda sumiran u tekstu Building Consciousness.

Suvremena hrvatska arhitektura, Testiranje stvarnosti, Mimica, Mrduljaš, Rusan, Arhitekst, Zagreb, 2008.

Suvremena hrvatska arhitektura, Testiranje stvarnosti, Mimica, Mrduljaš, Rusan, Arhitekst, Zagreb, 2008.


Tko je najviše utjecao na Vaš rad, na Vaše shvaćanje arhitekture, formiranje likovnog ukusa…? U kojoj ste mjeri znanje svojih mentora i profesora prenijeli u vlastiti stvaralački prosede?

To su sigurno moji profesori Boško Rašica, Neven Šegvić i Herman Hertzberger , kao i Elia Zenghelis i Rem Koolhaas, s kojima sam radio na Berlageu. Ipak, od svih najviše možda Kenneth Frampton.

Kada ste se odlučivali za arhitekturu (odnosno za Vaš današnji poziv), jeste li imali i rezervni izbor? Što bi po želji i interesu mogla biti Vaša „druga struka“?

Za studij arhitekture sam se odlučio 1973., s 18 godina. Moja druga struka je učitelj skijanja.

Koga biste istaknuli kao ključnoga hrvatskog arhitekta 20. stoljeća i zašto? Je li taj izbor objektivan ili sasvim osoban, subjektivan?

Objektivno, takva super snažna individua kao što su Plečnik ili Dobrović, ili Mies i Corbu, donekle ne postoje u Hrvatskoj u 20. stoljeću. Što više doznajem o Ernestu Weissmanu, pogotovo ovdje u Americi, izgleda mi sve važniji i značajniji.

Ako biste za europsku antologiju arhitekture trebali predložiti po jednu povijesnu i suvremenu zgradu iz Hrvatske, što bi bio Vaš izbor?

Antologijska je Dioklecijanova palača, a suvremena antologija je možda Crnkovićev vrtić u Samoboru.

Koja je za Vas ključna arhitektonska knjiga hrvatskih autora, a koja je nezaobilazna u svjetskoj stručnoj literaturi? I, općenito, koja je Vaša najdraža knjiga, neovisno o žanru?

Daleko najbolja knjiga o arhitekturi u Hrvatskoj je knjiga Željke Čorak o arhitektu Ibleru. Najbolju seriju knjiga u Hrvatskoj je zadnjih 20 godina napisao, uredio, a mnoge i dizajnirao Vlado Mattioni. Moja najdraža knjiga su Krležina sabrana djela.

I na koncu, čime se bavite izvan struke… koji su Vam interesi, hobiji; po čemu Vas struka manje poznaje?

Ja sam upravo, prije neki dan, postao redovni profesor arhitekture na IIT College of Architecture u Chicagu. Tu su akademsku poziciju, na toj školi, prije mene imali Mies van der Rohe i Ludvig Hilbesheimer. Moram priznati da me ta činjenica malo opterećuje, glede pitanja o tome što sam ja izvan struke. Izvan struke sam otac na službenom putu, gdje me momentalno dva najmlađa sina, od petoro moje djece, pitaju putem Skypea „A kad ćeš, tata, doći kući?“.

Razgovor vodio: Alen Žunić. Intervju je objavljen u knjizi “Diskurs hrvatske arhitektonske teorije” iz edicije Arhitektonski dijalozi koju su uredili Boris Dundović i Alen Žunić.

Ernest Weissmann

Ernest Weissmann

Željka Čorak: "U funkciji znaka. Drago Ibler i hrvatska arhitektura između dva rata"

Željka Čorak: “U funkciji znaka. Drago Ibler i hrvatska arhitektura između dva rata”



Uključi se u diskusiju
Dosadašnji komentari (0)

Ili se uloguj:


*Komentari se pregledaju pre objavljivanja