Arhitektonski dijalozi [praksa] – Razgovor sa Hildegard Auf-Franić

Što se promijenilo u hrvatskoj arhitektonskoj praksi u posljednjih 20-ak godina, uzmemo li 1990. kao prijelomnu točku?

Urbanizam se od vizionarskih planova na društvenom zemljištu pretvorio u točkasti, praktički plan uređenja privatne parcele. Stavljeni su izvan snage mnogobrojni urbanistički planovi. Eskalirala je nekontrolirana i nesankcionirana divlja izgradnja sve većih razmjera. Istovremeno je privatizacija devastirala nemjerljiv postojeći građevni fond. Što se dogodilo s društvom, dogodilo se i u našoj struci, etička i estetska degradacija.

Mislite li da je hrvatska arhitektura danas na pravom putu, kako kotiramo u internacionalnom kontekstu?

Hrvatska arhitektura prati internacionalni kontekst u projektnom smislu, uza skoro nesagledive teškoće u izvedbi. Velik broj dobrih građevinskih poduzeća doslovno je nestao u privatizaciji na hrvatski način.

Koji su glavni problemi u našoj arhitektonskoj praksi danas (osim nedostatka posla)?

Vjerovali smo da smo na dobrom putu, osnovali smo Komoru arhitekata, donijeli kodekse, poslovnike, cjenike. Ali novi investitori donijeli su nova pravila ponašanja i s posljedicama istih jedva se nosimo. Rekla bih da je došlo i do opće degradacije kulturnih vrijednosti, pa time i dovođenja u pitanje autoriteta arhitekata.

Hildegard Auf-Franić rođena je 1941. u Zagrebu. Diplomirala je 1965., polaznica Majstorske radionice Drage Galića 1965.-1967. Magistrirala je 1979. (mentor B. Milić) i doktorirala 1989. (mentor E. Šmidihen), sve na AF-u Zagreb. Zaposlena na AF-u 1974.-2012., umirovljena kao redoviti profesor u trajnom zvanju. Od 1998. je redovita članica Akademije tehničkih znanosti. Godine 1979. dobila je Veliku nagradu 14. ZS-a; 1996. godišnje nagrade Viktor Kovačić i Vladimir Nazor (s T. Žarnić) - obje za Dječji vrtić i jaslice Malešnica. Dekan 1997.-2001. AF-a u Zagrebu. Nagrađena je 2006. Nagradom Grada Zagreba.

Hildegard Auf-Franić rođena je 1941. u Zagrebu. Diplomirala je 1965., polaznica Majstorske radionice Drage Galića 1965.-1967. Magistrirala je 1979. (mentor B. Milić) i doktorirala 1989. (mentor E. Šmidihen), sve na AF-u Zagreb. Zaposlena na AF-u 1974.-2012., umirovljena kao redoviti profesor u trajnom zvanju. Od 1998. je redovita članica Akademije tehničkih znanosti. Godine 1979. dobila je Veliku nagradu 14. ZS-a; 1996. godišnje nagrade Viktor Kovačić i Vladimir Nazor (s T. Žarnić) – obje za Dječji vrtić i jaslice Malešnica. Dekan 1997.-2001. AF-a u Zagrebu. Nagrađena je 2006. Nagradom Grada Zagreba.


Što mislite o sustavu dodjele strukovnih i društvenih nagrada za arhitekturu? Je li „rezultanta“ nagrađenih autora i objekata odmjerena i uvjerljiva, postoje li kakve vidljive devijacije?

Proces dodjeljivanja nagrada, društvenih i stručnih, razrađen je prema pravilima koja su poznata i jasna. Kandidature i nagrade dodjeljuju stručni savjeti ili odbori, koje smo, uostalom, sami izabrali. Nagrade su dobre koliko su kompetentni predlagači i izbornici. U dobroj vjeri cijeli sam se život natjecala jer uvijek postoji – sutra.

Prije su se ponajbolji arhitekti bavili gradskim potezima velikih mjerila, vizijama i urbanim kompozicijama. Postoji li tema grada u današnjem planiranju, kakav je hrvatski urbanizam u praksi?

Urbanizam je baza i kruna naše struke, ali urbanizam je i politika. Ako izostane vjera u općedruštveni interes, izostat će prostorne i arhitektonske vrijednosti koje čine osmišljene i formirane prostore za naše življenje. Nema veće nesreće u našoj struci nego zauvijek potračen prostor.

Kako Vam se čine današnji načini prezentacije arhitektonskih projekata (renderi, hiperrealni prikazi, „šetnje“ kroz prostor…) u odnosu na ranije vrijeme? Pokazuje li se uopće bit arhitekture ili su važnije lijepe slike i igranje s novim kompjutorskim alatima?

Arhitektura je, prije svega, misao, smisao, prostor. Prezentacija je moguća kroz crteže i makete koje nastaju uz proces promišljanja i projektiranja. Ideja, misao koja se prepoznaje u autorskom crtežu je nezamjenjiva. Ostali alati su promjenljivi, tehnički sve suvremeniji, ali ne znači i savršeniji.

Znanja su danas neograničena i renesansna širina u struci više nije moguća pa se postavlja ovo pitanje – kakav je arhitekt potreban današnjem (i budućem) vremenu – filozof, umjetnik, tehničar, menadžer, IT stručnjak…?

Ivan Rubnik: A Pheripheral Moment, 2011.

Ivan Rubnik: A Pheripheral Moment, 2011.

Prof. dr. sc. Hildegard Auf Franić laureat nagrade -Vladimir Nazor- za životno djelo

Prof. dr. sc. Hildegard Auf Franić laureat nagrade -Vladimir Nazor- za životno djelo


Arhitekti su svojim obrazovanjem i stvaranjem mislioci i umjetnici, ali i, naravno, tehnički osviješteni graditelji. Upravo iznalaženje pravih omjera ovih učešća čini razlike među nama. Arhitekt, autor koordinator je u stvaralačkom timu arhitekata, ali i svih ostalih struka u projektiranju. Projekt, a posebno realizacija, su komplicirani proizvod. Autor traži optimalne odnose razumijevanja, kompromisa, s jasnim ciljem dosljednosti u promoviranju ideje u projektu i realizaciji.

Kako ocjenjujete reformirani „bolonjski“ sustav studija arhitekture? Jesu li kompetencije studenata koje upoznajete na praksi ili kao mlade suradnike u birou usporedive s negdašnjim znanjima; po čemu su oni drugačiji, jesu li bolji ili lošiji?

AF je svojevremeno imao stupnjevanu nastavu, koja je za mog dekanstva ukinuta. Dakle, oduvijek vjerujem da studij arhitekture treba trajati barem pet godina. Mladi suradnici u praksi, kao i njihovi pretpostavljeni, moraju biti svjesni toga da je cjeloživotno učenje naš životni put. Svaki projektantski zadatak novi je izazov i nema škole koja može proizvesti savršenog suradnika. Današnji izvori informacija trebaju nas poticati na činjenicu da svakim danom u svakom pogledu sve više napredujem.


Jesu li u Hrvatskoj potrebne nove arhitektonske škole (očekuju se studiji u Rijeci i Osijeku)? Govori se i o privatnim arhitektonskim fakultetima, osobito kada se i na državnim ustanovama plaćaju visoke školarine. Bi li edukacijska heterogenost bila dobra ili loša za struku?

Školu čine učitelji i đaci; gdje bude dobrih učitelja, bit će i dobrih đaka. Akreditacija novih studijskih programa sadrži program studija, s naglaskom na specifičnostima, potreban nastavno-znanstveni kadar i prostor. S današnjim izdvajanjem za znanost u RH mislim da nije vrijeme za širenje broja edukacijskih institucija, a, uostalom, nije važan broj programa, već kvaliteta.

Internacionalni Master program u Splitu

Internacionalni Master program u Splitu


Koju biste inozemnu arhitektonsku školu preporučili za najbolju praktičnu, edukaciju?

Arhitektonsku školu u Zürichu – ETH – sam nedavno posjetila. To je program kompatibilan s našim i sigurno ga mogu preporučiti.

Zagreb, poput Beča, u svojoj tradiciji ima dvojno iskustvo edukacije arhitekata – na tehničkom fakultetu i na likovnoj akademiji. Koji model smatrate boljim? Bi li u današnje vrijeme imalo smisla obnoviti svojevrsnu „Iblerovu školu“?

Program studija arhitekture od prve generacije 1919./`20. do danas doživio je niz promjena, posebno 1962./`63. od kad je Arhitektonski fakultet samostalan. Velik broj naših nastavnika kvalificira se za edukaciju na temelju svog stvaralačkog opusa, što sigurno profilira i nastavu. Stoga mislim da nisu potrebni novi programi s umjetničkom konotacijom.

Kada ste se odlučivali za arhitekturu, jeste li imali i rezervni izbor? Što bi po želji i interesu mogla biti Vaša „druga struka“?

Nisam imala drugi izbor. Daleke 1960. upis na AF nije bio tako stresni trenutak. Od srednjoškolskih dana pratila sam umjetnost i povijest umjetnosti, što je, uostalom, i dio našeg studija.

Tko je najviše utjecao na Vaš rad, na Vaše shvaćanje arhitekture, formiranje likovnog ukusa…? U kojoj ste mjeri znanje svojih mentora i profesora prenijeli u vlastiti stvaralački prosede?

Na dodiplomskom studiju moj glavni interes bilo je arhitektonsko projektiranje i imala sam sreću da je moj prvi učitelj pa sve do četvrte godine bio prof. A. Dragomanović, zatim prof. N. Šegvić na diplomi.

Prof. D. Galić pozvao me u majstorsku radionicu, danas HAZU, na poslijediplomski studij, na što sam posebno ponosna i to me iskustvo posebno obogatilo. Na poslijediplomskom studiju Urbanizam i prostorno planiranje na AF-u prof. Milić bio je moj mentor na magistarskom radu, a prof. E. Šmidihen na doktorskoj disertaciji, i oni su me sigurno usmjerili u pristupu znanstveno-istraživačkom radu.

Svojim profesorima sam i danas zahvalna, i sigurno sam im se pokušala odužiti u radu sa svojim studentima. Smatram da učitelj treba đaku pomoći da sam razvije vlastite mogućnosti i autorski prosede. To je najvrjednije što sam naučila od svojih mentora i studenata istovremeno.

Pamtite li svoj prvi natječaj, što je bila tema, je li rad polučio kakvo priznanje?

U okviru Majstorske radionice semestralni rad bio je natječaj za Dom 7 sekretara SKOJ-a. Bio je to javni jugoslavenski natječaj s, mislim, čak 57 pristiglih radova. U gluho zimsko nedjeljno poslijepodne otišla sam sama na izložbu i bila presretna otkrićem da sam ostala u posljednjem užem izboru, nagradu nisam dobila.


Nekada su djelovali arhitektonski biroi specijalizirani za određene tipove arhitekture (škole, bolnice, stanovanje, industriju…), dok danas svi projektiraju sve, no ipak postoje i osobne preferencije. Koje arhitektonske zadaće Vas najviše zanimaju?

Ne mislim da su ikada postojale odabrane specijalizacije projektantskih interesa. U toku cijelog radnog vijeka nisam dobila posao na stol. Uvijek je izboren na natječaju. Radila sam spomeničke komplekse s D. Džamonjom, urbanističke natječaje, kazalište, crkve, starački dom, zdravstveni dom, stanovanje itd. Zgrade za odgoj i obrazovanje ‒ vrtići, škole, fakulteti, vezane su kasnije za moj profesorski kolegij i znanstvene projekte.

Hildegard Auf-Franić, Tonči Žarnić: Dječji vrtić i Jaslice u Malešnici, Zagreb, 1994-1996.

Hildegard Auf-Franić, Tonči Žarnić: Dječji vrtić i Jaslice u Malešnici, Zagreb, 1994-1996.


Koja Vam je najdraža vlastita realizacija, a koji svoj neizvedeni projekt osobno smatrate najboljim? Zašto?

Najboljim izvedenim djelom smatram Agronomski fakultet u Zagrebu, koji sam radila s prof. V. Oluićem. Svaki nerealizirani projekt priča je za sebe. Posebno mi je žao za HNK u Mostaru. To je natječajni projekt u kojem smo svjesno ušli u rizik s mijenjanjem urbanističkih uvjeta. Program je bio posebno kompleksan s nizom dodatnih javnih i društvenih prostora.

Agronomski fakultet u Zagrebu

Agronomski fakultet u Zagrebu

Koga biste izabrali kao ključnoga hrvatskog arhitekta 20. stoljeća i zašto? Je li taj izbor objektivan ili sasvim osoban, subjektivan?

Nema objektivnog izbora, odnosno za mene je moj subjektivan izbor relevantan. Teško je izabrati jednog autora. Možda izabirem po dosljednosti, po prepoznavanju majstora koncepcije i detalja. To je prije svega prof. Drago Galić, a zatim, naravno, i prof. Neven Šegvić, arh. Ivo Vitić i drugi.

Što biste od nove hrvatske arhitekture 21. stoljeća istaknuli kao visoki autorski domet – koja recentna djela i koje arhitekte?

21. stoljeće traje tek 12 godina, a neki kažu da treba proći 30 godina da se prepozna, prizna i zadrži vrijednost. Istina, mogla bih navesti imena mladih arhitekata u koje vjerujem, ali ima vremena.

Vaš izbor među vodećim svjetskim arhitektima današnjice?

Moj svijet je Europa, a moj izbor su A. Aalto, P. Zumthor, i drugi.


Što je Vaša arhitektonska „Biblija“, koje knjige smatrate ključnima za svoje misaono formiranje u domeni struke?

Nema Biblije do jedne. Svi smo rasli uz Le Corbusierova sabrana djela. Danas volim male knjige, Zumthorovu Misliti arhitekturu, briljantnu V. H. Pintarić Boris Bućan, Uchytilove Dubrovačke pouke arhitekta Nevena Šegvića itd.

V. H. Pintarić Boris Bućan

V. H. Pintarić Boris Bućan

I na koncu, čime se bavite izvan struke… koji su Vam interesi, hobiji, po čemu Vas struka manje poznaje,…?

Teško mi je razdvojiti interese i hobije izvan i unutar struke. Na proslavi 90-godišnjice AF 2010. rekla sam: „Arhitektura je kao ŽIVOT, realnost i umijeće, funkcionalnost i ljepota, kompleksnost i emotivnost. Arhitektura je nauka i doživljaj i kada ti postane život, kada si đak i učitelj, ispunjava te u cijelosti. Poštuješ svog učitelja, njegova djela, trudiš se stvoriti vlastito djelo, a đaci ti postaju kolege i prijatelji. Ciklus je zatvoren.“

Volim putovati, gledati pejsaže, more, ljudske aglomeracije svih veličina i vremena. Moja Biblija je muzika koja me prati cijeli život, stalni sugovornik.

Razgovor vodio: Alen Žunić. Intervju je objavljen u knjizi “Diskurs hrvatske arhitektonske prakse” iz edicije Arhitektonski dijalozi koju su uredili Boris Dundović i Alen Žunić.


Uključi se u diskusiju
Dosadašnji komentari (0)

Ili se uloguj:


*Komentari se pregledaju pre objavljivanja