Arhitektonski dijalozi [praksa] – Razgovor s Tomislavom Ćurkovićem

Što se promijenilo u hrvatskoj arhitektonskoj praksi u posljednjih 20-ak godina, uzmemo li 1990. kao prijelomnu točku?

Političke, društvene, ekonomske i gospodarske prilike snažno su utjecale na arhitektonsku praksu u proteklih 20-ak godina. Došlo je do raspada velikih projektnih ureda iz socijalističkoga vremena i stvaranja novih većinom manjih ureda. Razvoj bi se mogao narisati dijagramom u obliku sinusoide, a vrh bilježimo sredinom prošloga desetljeća kada je graditeljstvo bilo konjunkturna djelatnost. Te godine predstavljaju zlatni period hrvatske suvremene arhitekture koji je bio vezan najvećim dijelom na javne investicije, a mnoge uspješne arhitektonske realizacije nastale su kao rezultat natječaja. Natječaji su se potvrdili kao pozitivne paradigme, zato što prvonagrađeni radovi postaju uzori i na taj način postaju zaslužni za podizanje vrijednosnih kriterija u svakodnevnoj praksi. Pored toga natječaji su iznjedrili novi naraštaj arhitekata koji su iskoristili priliku i postali vodeća garnitura koja danas nosi hrvatsku arhitekturu.

Mislite li da je hrvatska arhitektura danas na pravom putu, kako kotiramo u internacionalnom kontekstu?

Treba razlikovati dva važna pojma arhitektonskoga djelovanja od utjecaja na kvalitetu arhitekture: arhitektonsku izvrsnost i arhitektonsku uspješnost. Arhitektonska izvrsnost podrazumijeva arhitektonsku produkciju najviše razine i odnosi se na mali postotak realizirane arhitekture, pa u tome smislu možemo reći da je hrvatska arhitektura prepoznatljiva u svijetu zahvaljujući internacionalno nagrađivanim autorima. Arhitektonska uspješnost vezana je uz prosjek arhitektonske produkcije jedne zemlje, a u tome pogledu nažalost zaostajemo za razvijenim zemljama zapada.

Curkovic_2

Tomislav Ćurković rođen je 1961. u Zagrebu gdje je završio MIOC, a kasnije i diplomirao na Arhitektonskome fakultetu u klasi prof. Begovića. 1992. osniva zajedno sa Zoranom Zidarićem arhitektonski ured DVA ARHITEKTA (2A), koji danas zapošljava deset osoba. Sudjeluje na brojnim skupnim izložbama hrvatske arhitekture u Hrvatskoj i inozemstvu te je dobitnik brojnih strukovnih nagrada: posebnoga priznanja na izložbi Zagrebački salon 1994., nagrade Bernardo Bernardi 1992., 1993. i 1995., nagrade Drago Galić 2011., CEMEX International Building Award 2011. i 2012. godine. Predavač je iz područja arhitektonskoga projektiranja u Hrvatskoj i inozemstvu. Prvi i aktualni predsjednik HKA (2009. – 2012., 2012. – 2015.).


Koji su glavni problemi u našoj arhitektonskoj praksi danas (osim nedostatka posla)?

Primarno, to je kontradiktoran i neusklađen regulatorno–zakonski okvir, njegova provedba u praksi te nedostatak krucijalnih pravilnika koji opet većim dijelom ovise o prethodno navedenom. Tu je i javna nabava arhitektonskih usluga kakvu provode javne institucije i tvrtke u njihovome vlasništvu, koja nije utemeljena na kvaliteti, već se provodi po principu najniže cijene.

Što mislite o sustavu dodjele strukovnih i društvenih nagrada za arhitekturu? Je li „rezultanta“ nagrađenih autora i objekata odmjerena i uvjerljiva, postoje li kakve vidljive devijacije?

Nažalost, devijacije su prisutne već duže vrijeme, pa mogu konstatirati da je sustav dodjeljivanja nagrada urušen te da mu je potrebna temeljita rekonstrukcija i revalorizacija standarda prema kojima se dodjeljuju strukovne nagrade. Navest ću samo neke od njih koje su u vezi s dodjelom godišnjih nagrada:

- članovi ocjenjivačkoga suda (povjerenstva) istovremeno konkuriraju svojim radovima
- devalvacija nagrada, kao posljedica nemogućnosti/nesposobnosti ocjenjivačkoga suda da se odupre pritiscima izvana
- nedostatak jasnih i odgovornih kriterija, za što je potreban sustavan pristup i kompetentan (po pitanju referenci) sastav ocjenjivačkoga suda
- transformacija nagrade Bernardo Bernardi odvija se u smjeru gubitka izvornoga smisla, jer ako smo suglasni s nomen est omen, onda bi se nagrada trebala dodjeljivati za najbolje postignuće na području interijera

U vrijeme kada profesionalni svijet preispituje svoju misiju, kada se traže novi obrasci za izlaz iz krize redefiniranjem kulturološkoga položaja arhitekture, odgovor na pitanje Što su to nove vrijednosti? predstavlja ključno pitanje svakoga tijela kojemu je povjerena odgovornost dodjele strukovnih nagrada.

Prije su se ponajbolji arhitekti bavili gradskim potezima velikih mjerila, vizijama i urbanim kompozicijama. Postoji li tema grada u današnjem planiranju, kakav je hrvatski urbanizam u praksi?

Tema grada u današnjemu planiranju kao takva postoji, a postoje i kreativni potencijali, što je bilo vidljivo i na nedavno održanoj manifestaciji Sezona urbanizma. Međutim, svakodnevna praksa ukazuje na brojne probleme koji prostorno planersku struku dovode na rub egzistencije. U praksi se na mala vrata uvodi tzv. sektorsko planiranje, odnosno, svaki sektor u državi donosi svoje planove, ne vodeći računa o drugim potrebama, bez integralnoga sagledavanja problema i uključivanja arhitektonske struke. Za izlaz iz ove situacije potrebne su koordinirane kratkoročne i dugoročne mjere, a prije svega potrebno je formirati Državni zavod za prostorno planiranje, čija zadaća treba biti pokretanje izrade Strateškoga prostornog plana Republike Hrvatske. To znači stvaranje nužnoga uvjeta za realizaciju temeljne pretpostavke za ostvarivanje arhitektonskih politika RH: zaštitu hrvatskoga prostora kao temeljnoga nacionalnog interesa kroz strateško prostorno planiranje.

Kako Vam se čine današnji načini prezentacije arhitektonskih projekata (renderi, hiperrealni prikazi, „šetnje“ kroz prostor…) u odnosu na ranije vrijeme? Pokazuje li se uopće bit arhitekture ili su važnije lijepe slike i igranje s novim kompjutorskim alatima?

Render je primarno alat efektne prezentacije, za one koji nisu vični čitanju nacrta, dok bi arhitekti svoje kolege trebali procjenjivati na osnovi kvalitete sadržaja. Razmišljao sam o tome da bi za arhitektonske natječaje trebalo precizno definirati standarde grafike i 3D prezentacije kako bi se smanjio utjecaj tehničke komponente/alata na prosudbu vrijednosti nekoga rada. Važno da arhitekt kvalitetno izradi tehnički opis, koji se ponekad nezasluženo samo letimično pogleda, jer se iz njega u pravilu kvalitetnije iščitava ideja i rukopis arhitekta. Često investitorima sugeriram izradu makete kao bolji, pošteniji, vjerodostojniji i konačno više arhitektonski oblik prezentacije.

Znanja su danas neograničena i renesansna širina u struci više nije moguća pa se postavlja ovo pitanje – kakav je arhitekt potreban današnjem (i budućem) vremenu – filozof, umjetnik, tehničar, menadžer, IT stručnjak…?

Arhitektura je danas dominantno timski rad, u kojemu sudjeluje niz profesionalaca različitih vještina. Da bi tim funkcionirao, mora postojati sustav koji sistemski usklađuje rad tima na čelu kojega je arhitetkt s najvećim iskustvom i najboljim organizacijskim sposobnostima.

Kuća na Peščenici
Kuća na Peščenici

Kuća na Peščenici


Kako ocjenjujete reformirani „bolonjski“ sustav studija arhitekture? Jesu li kompetencije studenata koje upoznajete na praksi ili kao mlade suradnike u birou usporedive s negdašnjim znanjima; po čemu su oni drugačiji, jesu li bolji ili lošiji?

Neosporna je činjenica da tržište rada nije prepoznalo prvostupnika i njegovu praktičnu ulogu. U prijašnjemu dvostupanjskom obrazovanju imali smo inženjere arhitekture koji su bili kvalitetni i kompetentni suradnici na projektu, a često čak i samostalni projektanti. No, njihova znanja ne odgovaraju znanjima današnjih prvostupnika. Premda je nastavni program osuvremenjen i reformiran, u praksi se pokazuje da nedostaje ono što poznate svjetske arhitektonske škole imaju, a to je periodično unaprjeđivanje nastavnoga programa, stalno probiranje kvalitetnoga nastavničkog kadra, uglavnom regrutacijom iz prakse, i to se mora događati kontinuirano kako bi se postigli željeni rezultati. Studentima najviše nedostaje procesno i sustavno razumijevanje svakodnevne prakse, pa utoliko važnijim ocjenjujem program obavezne stručne prakse, koji se od 2009. godine provodi u organizaciji zagrebačkoga Arhitektonskog fakulteta i HKA (Hrvatske komore arhitekata), jer studentima osigurava prijeko potrebno praktično iskustvo.

Obiteljsko imanje
Obiteljsko imanje na Biljači

Obiteljsko imanje na Biljači


Jesu li u Hrvatskoj potrebne nove arhitektonske škole (očekuju se studiji u Rijeci i Osijeku)? Govori se i o privatnim arhitektonskim fakultetima, osobito kada se i na državnim ustanovama plaćaju visoke školarine. Bi li edukacijska heterogenost bila dobra ili loša za struku?

Edukacijska heterogenost i kompeticija uvijek su poželjne, dobre i pozitivne, ali s druge strane moramo biti svjesni konteksta u kojemu djelujemo. Možda bi prvi korak trebao biti veće otvaranje postojećih fakulteta prema gostujućim nastavnicima, u početku iz Hrvatske, a kasnije i šire, ili pokretanje disperziranih (iz drugih gradova) a tematski orijentiranih Master ili poslijediplomskih specijalističkih studija, koji bi trajali dok ima interesa i energije koja ih pokreće. Da bi bili održivi, zasigurno bi trebali ponuditi drukčije modele od postojećih. U tome slučaju trebali bi se postaviti dodatni mehanizmi kontrole edukacijskoga sustava putem kompetentne arhitektonske institucije.

Koju biste inozemnu arhitektonsku školu preporučili za najbolju praktičnu, edukaciju?

Za najbolju praktičnu edukaciju u Europi odabrao bih fakultete ETH Zürich, TU Delft, TU Stuttgart, ili MIT u SAD-u.

Zagreb, poput Beča, u svojoj tradiciji ima dvojno iskustvo edukacije arhitekata – na tehničkom fakultetu i na likovnoj akademiji. Koji model smatrate boljim? Bi li u današnje vrijeme imalo smisla obnoviti svojevrsnu „Iblerovu školu“?

Načelno, poželjno je da postoji jedno, drugo, a i treće, kao što u Beču, koji ste spomenuli u pitanju, postoji studij arhitekture na TU Wien (Technische Universität Wien), likovnoj akademiji i akademiji primijenjenih umjetnosti, ali mnogo toga ovisi o nastavnome programu i stvarnim potrebama tržišta.

Kuća Podfuščak
Kuća Podfuščak

Kuća Podfuščak


Kada ste se odlučivali za arhitekturu, jeste li imali i rezervni izbor? Što bi po želji i interesu mogla biti Vaša „druga struka“?

Kao srednjoškolac pohađao sam MIOC, što govori da sam bio orijentiran više prema prirodnim znanostima. Međutim, područje mojega interesa s vremenom je preraslo taj okvir, okrećući se više prema različitim vidovima umjetničkoga izražavanja. U tome periodu moj svjetonazor najviše su formirale glazba i film, međutim, ubrzo sam shvatio da za bavljenje glazbom nemam osnovne preduvjete, a za film jednostavno nisam imao dovoljno hrabrosti pokušati, tako da je arhitektura de facto bila moj treći izbor.


Tko je najviše utjecao na Vaš rad, na Vaše shvaćanje arhitekture, formiranje likovnog ukusa…? U kojoj ste mjeri znanje svojih mentora i profesora prenijeli u vlastiti stvaralački prosede?

Neven Mikac Fuchs, u početku, kada je bilo najbitnije, pomogao mi je da shvatim što je arhitektura, Josip Vaništa, odnosno, tiha i suzdržana Katedra za crtanje zaslužna je za formiranje mojega likovnog senzibiliteta, Neven Šegvić – da razvijem etično poimanje arhitekture preko sintagme arhitekt–policajac prostora, a Boris Magaš svojom je elokvencijom i interdisciplinarnim rakursom doprinio mojemu razumijevanju potrebe da arhitekt mora imati širinu pogleda.

Pamtite li svoj prvi natječaj, što je bila tema, je li rad polučio kakvo priznanje?

Ako preskočim studentske pokušaje i rane radove u većim timovima, prvi natječaj koji sam radio kao autor bio je za crkvu Sv. Mati Slobode na zagrebačkome Jarunu. Nagradu nismo dobili, a niti priznanje, ali sjećam se zgode prilikom izložbe radova: prišla mi je malo starija od mene, ali već afirmirana kolegica i čestitala uz komentar da joj je naša koncepcija vrlo bliska…

Nekada su djelovali arhitektonski biroi specijalizirani za određene tipove arhitekture (škole, bolnice, stanovanje, industriju…), dok danas svi projektiraju sve, no ipak postoje i osobne preferencije. Koje arhitektonske zadaće Vas najviše zanimaju?

Specijalizacija u arhitekturi nije loša. Postoje primjeri u drugim strukama, gdje taj model tržišno uspješno funkcionira (medicina, pravosuđe…), ali takva odluka trebala bi biti plod politike ureda i stabilnoga okruženja. Međutim, arhitekti su se na ovim prostorima navikli poslovati fleksibilno kako bi se prilagodili zahtjevima tržišta. Često smo svjedoci vrlo oštre konkurencije na pojedinim konjunkturnim područjima, što je karakteristično za nekoliko zadnjih godina. Moja želja iskorak je u veće mjerilo. Do sada sam najčešće radio u S i M mjerilu, slijedeći logičan korak bio bi L, XL, za što je ured infrastrukturno spreman.

Koja Vam je najdraža vlastita realizacija, a koji svoj neizvedeni projekt osobno smatrate najboljim? Zašto?

Nezahvalno je govoriti o vlastitim realizacijama, a ima ih mnogo, jer mišljenje se mijenja tijekom vremena, odnosno, podložno je trenutačnoj zainteresiranosti za određenu temu. Mnogo je važnije što o arhitektonskim djelima misle korisnici, odnosno, kako kuća odgovara zahtjevima vremena.

Boris Magaš

Boris Magaš


Koga biste izabrali kao ključnoga hrvatskog arhitekta 20. stoljeća i zašto? Je li taj izbor objektivan ili sasvim osoban, subjektivan?

Stjepan Planić i Ivan Vitić… Izdvojio sam dva arhitekta, koji su prije svega iza sebe ostavili bogat i značajan opus, premda je njihova politička, a samim time i društvena sudbina/pozicija bila u potpunosti različita, što ih je usmjerilo prema određenim područjima arhitektonskoga djelovanja. U Planićevu opisu posebno ističem sposobnost prilagodbe arhitektonskoga izričaja financijskim i tehnološkim mogućnostima sredine, a kod Vitića inventivno i istraživačko povezivanje strukture, konstrukcije i arhitektonskoga prostora. Izbor je uvijek subjektivan, odnosno nepravedan, jer isključuje mnoge odlične autore i najčešće govori o preferencijama onoga koji bira, ali trebao bi težiti objektivnosti.

Što biste od nove hrvatske arhitekture 21. stoljeća istaknuli kao visoki autorski domet – koja recentna djela i koje arhitekte?

Odabir recentnoga djela visokih autorskih dometa mora udovoljavati kriterijima uporabne učinkovitosti i urbane logike, a tek potom kriteriju suvremenosti, pojavnosti i likovnosti. Djelo koje bih izdvojio zbog svoje rafiniranosti, suvremenosti, suzdržanosti i upečatljivosti morske su orgulje arhitekta Nikole Bašića. One se uspješno nadovezuju na baštinu koja ih okružuje, magnetično su mjesto socijalnih kontakata i druženja, a s vremenom su postale i suvremena gradska ikona.

Zagrebački sajam, Arhitekt: Ivan Vitić

Zagrebački sajam, Arhitekt: Ivan Vitić


Vaš izbor među vodećim svjetskim arhitektima današnjice?

Spomenuo bih neke živuće suvremene arhitekte, koji su u određenim fazama izvršili utjecaj na moj rad: engleski arhitekti David Chipperfield i John Pawson, zbog suptilnosti izričaja i bliskosti u senzibilitetu; portugalski arhitekti Alvaro Siza i Eduardo Souto De Moura, koji nam pokazuju kako raditi svjetski priznatu i nagrađivanu arhitekturu bez skupocjenih materijala i tehnologija; njemački projektni ured Hild & K, zbog načina na koji pristupaju arhitektonskoj baštini; švicarski arhitekt Peter Zumthor pojava je iznad svih kategorizacija; Japanci su nedosanjani san, a vječita inspiracija…

Što je Vaša arhitektonska „Biblija“, koje knjige smatrate ključnima za svoje misaono formiranje u domeni struke?

Složenosti i proturječnosti u arhitekturi Roberta Venturija. U vrijeme studija pomogla mi je da što kvalitetnije shvatim postmodernu, a kasnije su me sve više počeli zanimati intimni personalizirani i emotivni pogledi na arhitekturu, filtrirani kroz optiku samih autora poput onih Alvara Size (Scritti di architettura), Johna Pawsona (Minimum) ili Petera Zumthora (Architektur Denken).

John Pawson

John Pawson


I na koncu, čime se bavite izvan struke… koji su Vam interesi, hobiji, po čemu Vas struka manje poznaje,…?

Kao student bio sam član košarkaškoga tima Arhitektonskoga fakulteta. Posljednih 20-ak godina rekreativno se bavim tenisom te uspješno sudjelujem na turnirima arhitekata. U slobodno vrijeme kuham, rado putujem, naročito ako uz arhitekturu mogu spojiti i enogastronomske užitke. Posebno me zanima kultura stola, odnosno, istraživanje sitnih detalja koji oplemenjuju svakodnevne rituale vezane uz iće & piće, na način kako to opisuju John Pawson i Annie Bell u Living & Eating.

Razgovor vodio: Alen Žunić. Intervju je objavljen u knjizi “Diskurs hrvatske arhitektonske teorije” iz edicije Arhitektonski dijalozi koju su uredili Boris Dundović i Alen Žunić.


Uključi se u diskusiju
Dosadašnji komentari (0)

Ili se uloguj:


*Komentari se pregledaju pre objavljivanja