Sarajevski potpis – Firma

Iako se od pamtivijeka vode debate o tome da li je arhitektura samo muški posao, stalno se polemiše oko doprinosa malog broja istaknutih žena arhitekata na svjetskoj arhitektonskoj sceni, u ovom razgovoru arhitektura je definitivno bila imenica ženskog roda. Mlade, perspektivne i akademski angažovane, arhitektice iz sarajevskog studija Firma, Nermina Zagora i Dina Samić, otkile su nam koji su to izazovi pri samim počecima arhitektonskog etabliranja i predstavile svoj dosadašnji arhitektonski angažman.

Zašto se Vaša firma zove FIRMA? Otkuda ideja da odaberete upravo to ime?

Nermina: Na samim počecima mi nismo možda adekvatno shvatili sve pravno-formalne okvire koji su potrebni za uspotavljanje jedne firme, stoga se nismo ni nešto pretjerano trudili da uđemo u dublju tematiku šta je to što jedna firma nosi sa sobom. Shodno tome, dosta puta smo se zezali: „Osnovat ćemo firmu!“. I kako to obično biva, krenuli smo od nekih pretendencioznih imena i na kraju se ipak odlučili da ako već osnivamo firmu, da ta firma onda s pravom treba da nosi naziv Firma. Još jedna stvar je da firma na španskom jeziku znači potpis, tako da je sama ideja da studiju damo višeznačno ime dobila svoju punu dimenziju.

Ko su arhitekti koji stoje iza Firme?

Nermina: Mi smo mlađi tim arhitekata i arhitektica, uglavnom sastavljen od četiri ili pet članova, zavisno od projekata koje radimo u određenom momentu i niza drugih okolnosti. U ovom momentu tim čine Dina Samić, Nermina Zagora, Haris Ovčina i Malik HodŽić. Sam biro osnovan je 2009. godine, kao logičan slijed događaja obzirom da smo u to vrijeme imali profesionalnu saradnju sa Libijom, i praktično započeli naš rad kao outsourcing office. Po završetku te saradnje, javila se potreba za radom i na našem tržištu.

Senad u intervjuu sa Dinom i Nerminom

Senad u intervjuu sa Dinom i Nerminom, Foto: Mario Klein Studio

Nermina Zagora i Dina Samić

Nermina Zagora i Dina Samić, Foto: Mario Klein Studio


Mladi i neafirmisani arhitekti u tranziciji između obrazovanja i zaposlenja nailaze na niz izazova. Šta je to označilo Vaše profesionalne početke?

Nermina: Od onog momenta kada više nemamo ustaljeni dotok poslova bilo je neophodno da se kao mladi i neafirmisani arhitekti dokažemo na ionako zasičenom bosanskohercegovačkom trzištu. U tom momentu odlučili smo se za dvije strategije u poslovanju. Prva je bila da bez obzira na razmjeru i vrstu poslova preuzmemo što veći brojs primarnim ciljem, a to je njihovo izvođenje. Taj proces bi na vrlo dobar način pokazao šta zapravo to mi znamo i možemo, i u ovim krucijalnim početcima plasirao Firmu na zasluženo mjesto. S druge strane, odlučili smo se, kao i mnogi drugi arhitekti, da radimo konkurse. Ti konkursi su u suštini izuzetno zanimljiva tema, i uvijek imati hiljadu pro i contra, ali bez obzira na različite okolnosti i ishode koji se vezu za njih mi smo uvijek imali taj pro stav. Upravo putem tih konkursa stvorili smo mehanizam i kariku koja nas je povezala sa klijentima, i pokazalo se da je to ustvari dosta uspješan put. Sam rezultat bio je opstanak Firme.

Projekat islamskog centra Osijek

Projekat islamskog centra Osijek


Nalazimo se u vašem arhitektonskom studiju, koji je od samog početka promovisanja i spominjanja na prestižnim arhitektonskim internet stranicama, postao tema i u arhitektonskim krugovima. Šta zapravo porućujete pažljivim dizajniranjem vašeg radnog prostora?

Dina: Suština poduhvata organiziranja radnog prostora u ovom obliku je kreiranje svojevrsne vizit-karte. Iako je to malo neobično, većina arhitekata zanemaruje svoj vlastiti radni prostor, radeći po nekim neuslovnim prostorima i podrumima. Odmičući se od one stare „u postolara najgore cipele“, odlučili smo se da kreiramo reprezentativan prostor koji bi u isto vrijeme pokazao naš stil, ali i impresionirao klijenta. Nas prvi korak u poslovanju, prije bilo kakvih razgovora i pregovaranja, jeste da klijent bude naš gost i doživi prostor na adekvatan način. Tek pošto ga uvedemo u svijet onoga što mi nudimo, otvaramo vrata daljoj saradnji.

Nermina: Zaista, bez prostora ne bi uopšte bili reprezentativni i ubjedljivi za naše klijente. Ono sto se nameće kao zaključak iz dosadašnjeg rada je da smo dosta poslova dobili upravo zbog ovakvog brendiranja. S jedne strane, kada nastupimo kao mlade arhitektice javlja se hiljadu slojeva predrasuda, i ovakav slikovit prikaz djela, a ne riječi, zapravo bude dobitni faktor u osvajanju naklonosti klijenta.

Na koji način dolazite do klijenata? Osim konkursa, sta je zapravo Vaša ulaznica u svijet arhitektonskih poslova?

Dina: U posljednje vrijeme dosta ljudi nas kontaktira upravo putem društvenih mreža, najviše preko Facebook-a. S druge strane, pojavljivanje u ostalim medijima, časopisima, televiziji, itd. pravi jednako kvalitetnu reklamu onome što mi ovdje radimo. Ta vrsta promocije zasigurno ima dobar odjek, ali ono što je fascinatno je da smo nedavno dobili jednog klijenta po preporuci kolegice. Zaista, i to se dešava! Paralelno s ovim trudimo se da što više publiciramo naše radove, pa smo tako dospjeli i u niz afirmativnih svjetskih časopisa i publikacija, predstavljajući dizajnersku ideologiju Firme.

Nermina: Mi smo samo iskoristili alate koji su nama dostupni da bi se afirmisali. Dakle, u državi i sistemu u kojoj su svi poslovi već unaprijed predodređeni manje-više istim ljudima, mi nemamo drugog načina do svog dijela kolača osim publiciranjem svojih dosadašnjih radova. S jedne strane to kolege mogu tumačiti kao hvalisanje, ali s druge strane to je jedini pošten i transparentan pokazatelj onoga što mi radimo.

enterijer studija Firma
_MG_9563
enterijer studija Firma

enterijer studija Firma


Konstantno pričamo o publikacijama. Gdje ste pisali, gdje se pisalo o vama, i kakvi su planovi za buduće publiciranje? Možemo li očekivati neku monografiju radova Vašeg arhitektonskog biroa?

Nermina: U jednom momentu je bilo jako teško pratiti štampane publikacije, obzirom da neke nikada nismo ni dobili, a kontaktirali su nas doslovno svi istaknuti izdavači, naročito iz Kine. Trag mnogima se nekako izgubio, ali itekako je bitan obzirom da je utkao put našem međunarodnom pojavljivanju. Osim printanih, pokazalo se, jako je bitna i prezentacija putem Web-a. Stoga, trudimo se da sve što radimo, objavljujemo i publiciramo, ne samo na našoj zvaničnoj Web stranici, nego da se naše ime provuče i kroz ostale reprezentativne portale za dizajn i arhitekturu.

O publiciranju neke monografije nismo pretjerano ni razmišljali. Bez izigravanja lažne skromnosti, nismo još uvijek u fazi da imamo dovoljno materijala za takvu publikaciju, iako iza nas stoji veliki broj projekata. Osjećamo da imamo još mnogo toga što želimo da pokažemo, uradimo i napravimo, i tek onda bismo bili spremni za tako jedan veliki zalogaj. Ono što istinski želimo u skorije vrijeme jeste i ozbiljniji pristup teoriji arhitekture, i bavljenje nekim temama koje mogu doprinjeti samom gradu. Već u pripremi imamo određene teme kojima bismo se bavili, a svaka od njih bi dala neke bitne odgovore trenutnoj situaciji, ili otvorila nova, jednako važna, pitanja.


Obzirom da ste obje aktivne i kao dio akademske zajednice, kao mlade profesorice, kako balansirate praktični i teoretski dio arhitekture?

Nermina: Apsolutno je neophodno balansirati i jedno i drugo. Baviti se isključivo i samo jednom komponentom arhitekti sebi mogu priuštiti tek u nekom zalasku karijere, kada imaju sasvim dovoljno i iskustva i zrelosti, dok bi u ovim godinama taj balans morao biti očigledan. Pisati o arhitekturi, baviti se arhitektonskom kritikom a ne proći kompletan proces projektiranja, od ugovaranja poslova, preko konceptualnih rješenja i izvođenja samog projekta, bilo bi jako nezahvalno.

Dina: Obzirom da sam ja lično angažovana u akademskoj zajednici posljednjih nekoliko godina, svakog utorka i srijede, po povratku iz studentskih klupa u prostor našeg studija, stotinu puta sebi kažem koliko volim svoj posao. U jednom momentu imala sam ogromno prezasićenje i od estricha, gradilišta, cijevi i vaser vage, i pitala sam se koliko me taj cjelokupan proces čini sretnom. Iskorak u akademsku zajednicu, i konstantan rad sa studentima dao mi je ogroman vjetar u leđa i zasigurno inspirisao na buduće balansiranje, kako reče Nermina, između obje komponentno, čineći tako kvalitetnu sinergiju snaga.

Da li to znači i da su studenti Vaša velika inspiracija? U kojoj mjeri zapravo oni utiču na Vaš rad i arhitektonsko oblikovanje u privatnoj praksi?

Nermina: Studenti se nalaze u jednoj jako lijepoj fazi kada je kreativna domena najizraženija, ili bi bar trebala da bude. Samim tim, otvoreni su za diskusiju i razmjenu ideja, što je dobar poticaj za razmjenu mišljenja. Ono što se mi trudimo je da, bez obzira što nam godine jako brzo prolaze, taj mladalački entuzijazam zadržimo i u našem office-u. Pri izradi projekata mi se nalazimo u nekoliko prelomnih tačaka, kada projektu i zadatku pristupamo onako mladalački naivno i otvaramo pitanja, sto je itekako inspiracija potekla iz studentskih klupa.

Dina: Upravo tako. Sami počeci našeg projektavanja počinju nekako iz oblaka, i dosta rijetko razmišljamo o izvodljivosti ideja. Trudimo se da nas drži taj mladalački polet i da ono što mi učimo od naših studenata iskoristimo i u direktnom radu. Nažalost, mjesto u kojem živimo nam nameće neka drvena ograničenja u pogledu materijala i realizacije, što je s druge strane druga motivacija za još veću kreativnost, a to je rad sa limitiranim dijapazonom i materijala, i finansija, a i majstora koji su sposobni da takve stvari izvedu.

Konkursni rad trga u Plovdivu, Bugarska

Konkursni rad trga u Plovdivu, Bugarska

Konkursni rad Dom za starije Alava

Konkursni rad Dom za starije Alava


Pričati o Firmi a ne pričati o Kapitolu bilo bi smiješno. Kako ste došli do ideje da uopšte radite stepenište?

Dina: Inicijalno, Kapitol uopšte nije izgledao kao neki bitan projekat. Ljudi iz opštine su tražili samo arhitektu koji bi to sve samo nacrtao, rasporedio stepenike, izračunao visinsku razliku i podijelio na broj gazišta, i to je bilo to. I mi, ničim izazvani, odlučimo da to malo oplemenimo, i počnemo da dodajemo neke stvari na sve to. Pa smo tako našli temu, napravili odmorišta, dodali niz segmenata, i ljudi iz opštine su na nas gledali kao da doslovno nismo normalni. Ali, eto, kad su već počeli da rade, pustite ih (smijeh). Na kraju je ta ideja ispala jako dobra, i na koncu su ljudi iz rukovodstva Općine Centar istu i podržali, što je rezultiralo rađanjem Kapitola kao tematskog stepeništa. Izvorno, to nije trebalo da bude tako, ali samoinicijativno smo projekat zakomplikovali i proširili. Danas imamo masu zamjerki na izvedbu projekta, ali zbog kompromisa koji su morali biti napravljeni dobili smo taj konačni oblik.

Nermina: Ono na čemu bih se ja zadržala je feedback koji je jako pozitivan. Toliko smo lijepih iskustava čuli od stanara koji tu žive, a sve zbog jedne light intervecije uz kreativne pomake i osvježenja prostora, a koji u konačnici rezultiraju zaista kvalitetnim javnim prostorom.

Dina: Ono što je bitno dodati je da je Kapitol zapravo bio sanacija klizišta. Stoga niko nije želio da u taj projekat ulaže niti novac niti ideje, iako je prostor bio u centru grada. Jedina bitna stvar je bila da taj prostor više ne kliže. Zahvaljujući sretnom spletu okolnosti, dali smo sebi slobodu da interveniramo sa dodatnim sadržajima, i ne izlazeći iz budžeta koji je ionako bio izuzetno skroman, dobili smo prostor koji rezultira tako kvalitenim feedback-om. Poenta priče je da bi se svakom projektu ovih gabarita moglo pristupiti na isti način samo da se ima dovoljno sluha, i da ono što je nužno postane i lijepo i kreativno.

Nermina: Tu dolazimo do one dodatne vrijednosti. Arhitektura zaista ima jednu dodatnu vrijednost, a u slučaju Kapitola to bi bile kultura i edukacija. Kada prođem tim istim stepeništem i vidim djecu koja se tu zadržavaju, na vlastitu inicijativu, i odmaraju i čitaju, beskonačno sam sretna, jer je u tom slučaju taj prostor iskorišten.

kaptol stepenice
Stepenište Kaptol - donji prilog prikazuje odnos starog i novog stranja

Stepenište Kaptol – donji prilog prikazuje odnos starog i novog stranja


Šta to radite trenutno. Zatekli smo vas u poprilično radnoj atmosferi.

Nermina: Ljudi su nas najviše identificirali sa enterijerima, tako da se u posljednje vrijeme nekako i najviše bavimo tim istim enterijerima, bilo da se radi o stambenim objektima ili nekim specifičnim zahtjevima klijenata, poput trenutnog modnog studija. Naša prednost je što se, igrom slučaja, uvijek desi da surađujemo sa ljudima koji imaju neke veze sa dizajnom i umjetnošću, što nam otvara dosta prostora za dodatnu kreativnost i slobodu, a koja nas opet i približava takvoj vrsti klijentele. Osim stambenih objekata, radili smo i medicinske ustanove, od kojih su neke izvedene, ne samo u Bosni i Hercegovini, nego i u inostranstvu.

Kako posmatrate arhitektonsku scenu Bosne i Hercegovine? Možda bi ispravnije pitanje bilo, da li uopšte imamo arhitektonsku scenu?

Dina: Dešava se dosta novih pomaka, obzirom da se rađa dosta novih i mladih arhitektonskih biroa, i generalno je dobra motivacija i izazov za vlastiti rad. Dobro poznati i stari problem u arhitektonskoj struci, problem monopola, posebno nad velikim projektima, je još uvijek mnogo prisutan i očigledan. U proteklih šest godina mi nismo našli način da se probijemo u taj svijet, i nekako nam je i sam postao utoliko apstraktan. Paraleno s tim, postoji jos jedan svijet, svijet bez štele, svijet manjih projekata u kojima nam se sve više pridružuju i druge mlade i kretivne kolege i kolegice, čineći tako jednu novu, ali neophodnu struju.

Nermina: Ja se iskreno nadam da će upravo ta struja isplivati na površinu i već uskoro prevagnuti. Razlog tom optimizmu je i vjerovanje da će doći do zasićenja klijentele postoječim stanjem i razvijanje kritičkog odnosa prema onome što je već napravljeno, ali i buđenje svijesti investitora u odnosu na ono što je već ranije napravljeno. Ne vjerujem da će proći još dugo vremena dok ljudi ne shvate da žele da rade u kvalitenom životnom prostoru, stoga je samo pitanje vremena kada će doći do okidanja tog okidača ka boljem i kvalitenijem arhitektonskom oblikovanju, a samim tim i stvaranju kvalitetnije arhitektonske scene.

Stan hk7a
Enterijer stana hk7a

Enterijer stana hk7a

Enterijer stana S8

Enterijer stana S8


Koliko pratite arhitektonsku scenu u regionu, i da li imate neke mlade kolege ciji rad Vam je posebno inspirativan?

Dina: Obzirom da struje infomacije uglavnom dolaze iz pravca Slovenije i Hrvatske, nekako smo više fokusirani i više pratimo rad slovenačkih i hrvatskih kolega i koleginica. Razlog više je i nekakva saradnja koja je uvijek išla u tom pravcu. Na stranu to da smo jako česti gosti Beograda i Srbije generalno, i da smo veliki fanovi jedne drugačije struje, posebno u enterijeskim rješenjima, koja se posljednjih godina javlja u srpskoj prijestonici, nismo adekvatno i najbolje upoznati sa imenima na srpskoj arhitektonskoj sceni. Kada pricamo o širem regionu, poprilicno nas fasciniraju Poljaci, i nova dešavanja u poljskoj arhitekturi i dizajnu, obzirom da u posljednjih nekoliko godina zaista nude jedan osvježavajući i novi val dizajna i dizajnerskog oblikovanja.

Ako se odmaknemo od tržišne arhitektonske scene i zahtjeva investitora, i pričamo o arhitektonskoj sceni u kontekstu dešavanja, seminara, edukacija i generalno evenata koji su obavezna karika u izgradnji naše, nimalo jednostavne profesije, da li je to što se nudi u Sarajevu dovoljno? Gdje nam je Asocijacija arhitekata?

Dina: Nisi nam trebao ostaviti otvaranje Pandorine kutije za kraj (smijeh). Ako stavimo po strani sve te evente, i evidentan nedostatak istih, i prije svega pričamo o arhitekturi kao profesiji, imamo mnogo toga što je jako bitno da se spomene. Počevši od činjenice da nam doslovno svako može odrediti tržišnu cijenu, da nemamo mehanizme praćenja i informisanja koleginica i kolega o aktuelnostima u svijetu arhitekture i lokalnim dešavanjima i da smo kao arhitektice i arhitekti apsolutno nezaštićeni, možemo zaključiti da je stanje u kojem se nalazimo izuzetno teško. Nikad niko nije utvrdio minimalne cijene rada niti se potrudio da osnuje komoru arhitekata koja bi se bavila tim pitanjima. Ruku na srce, starije kolege su se barem na neki način trudile oko uspostavljanja tih mehanizama, ali vremenom se sve to izgubilo, i stvorio se neki mizerni jaz, dovodeci dotle da više ne znamo ni gdje nam je Asocijacija arhitekata.

IMG_1588
Enterijer Lifestyle club, fitness centar

Enterijer Lifestyle club, fitness centar


Nermina: Asocijacija arhitekata je generalno osnovana u formi asocijacije ili udruženja građana, tako da ni pravno nema nikakve ingerencije o utvrđivanju cjenovnika, niti mogućnost zaštite arhitekte u skladu za zahtjevima profesije.

Dina: Sve što se nekada cijenilo kada se pričalo o arhitekturi u Sarajevu, ili generalno o sarajevskoj arhitektonskoj školi, je nestalo, i dešava nam se to da apsolutno ne postoji etika poslovanja u svijetu koji može biti itekako okrutan.

Nermina: A to nam je odraz nedovoljne komunikacije između samih arhitekata, odnosno naše nesposobnosti da prevaziđemo neke stvari, poput sujete. Slagali se mi ili ne, sujeta je upravo razlog ogromnog jaza koji trenutno postoji među kolegicama i kolegama. Ostvarujući korektnu i fer komunikaciju zasigurno možemo mnogo profitirati jedni od drugih. Jedan izuzetan primjer, iz kojeg zasigurno možemo mnogo da naučimo, jeste nedavno organizaovana Pecha Kucha prezentacija, u ogranizaciji Asocijacije studenata arhitekture Arhitektonskog fakulteta. Jedan događaj vrijedan pažnje, koji je na mnogo načina pokazao adekvatno i ispravno djelovanje i suradnju kolega i kolegica. Naime, grupa arhitektica i arhitekata svake godine se okupi oko neke ideje, putuje po regionu i prezentuje ono sto oni djueluju i rade, istovremeno promovišući unikatan način rada, gdje arhitektonski biroi, ničim povezani, podržavaju jedni druge, evaluiraju ideje i utiču jedni na druge u nizu stvari za kojim se javi potreba. A razlog svemu tome je fenomenalna komunikacija koju konstantno održavaju.


Spominjali smo ih u kontekstu inspiracije, a sada pričajmo o njima kao o nosiocima promjene. Stičemo dojam da su studenti nosioci najveće promjene na našoj arhitektonskoj sceni. Da li je to tako?

Nermina: Aposlutno da. Ono sto se mora istaknuti je ne samo činjenica da studenti u našem gradu organizuju niz dešavanja i aktivnosti važnih za struku i za njihovo akademsko napredovanje, nego i činjenica da oni to rade izuzetno ozbiljno. Imate inicijative koje su neosporno fenomenalne i zahtjevaju pohvalu, za razliku od isključivo kritike, koja je u našem kontekstu izuzetno nekostruktivna. Ozbiljni projekti, od magazina 303, ASK-a 2014, Dana arhitekture, te velikog broja izložbi i radionica, rezultat su vrijednog rada isključivo i samo studenata, koji ne znam da baš imaju adekvatnu podršku starijih kolega.

Dina: Još pozitivnija stvar je da to što studenti rade nije nastavak nekog kontinuiteta i da apsolutno nemaju na koga da se ugledaju. To što oni rade su standardi koje sami postavljaju, stvari i inovacije koje sami donose, a pritom ih rade profesionalno dobro!

Nermina: Postoje nevjerovatno dobri korijeni u arhitetonskoj sceni Sarajeva, i Bosne i Hercegovine uopšte. Problem je u tome što ne postoji kontinuitet, već jedan veliki jaz. Međutim, ovaj fenomenalni angažman studenata upravo prestavlja premosšćavanje tog jaza i nastavlja jedan kvalitetan društveni angažman, u stilu velikog prof. Neidharta. Stoga s pravom možemo reći da je to što naši studenti rade u aspektu društvenog angažmana i inicijative za unaprijedjenjem ubuđale arhitektosnke scene jedan veliki napredak i angažman vrijedan hvale.

Razgovarao u Sarajevu, novembra 2014. godine: Senad Alibegović

SSST univerzitet 3
SSST univerzitet 2
Enterijer SSST univerziteta

Enterijer SSST univerziteta




Uključi se u diskusiju
Dosadašnji komentari (0)

Ili se uloguj:


*Komentari se pregledaju pre objavljivanja